Iz naše arhive/ objavljeno 28.03.2014.
.
tekst: Emil Cipar
Nanese me ovih dana tako put u Davor. Veliko slavonsko selo na Savi preko puta ušća Vrbasa u Bosni.
Ima se u Davoru što vidjeti kako to piše na službenoj web-stranici općine Davor:
–Šetnja Davorom otkriva posjetitelju kuće i ulice koje pričaju o ljudima, životima, vrijednostima koje su očuvali kroz običaje i tradiciju koju su tako strpljivo i odlučno, kao i cijela Slavonija, sačuvali u baštini.
U koju god ulicu zašli, sve kuće odreda kazivat će, u glas, o dva razdoblja prošlosti Davora. Starije kuće građene su prije gradnje nasipa, a dobro se vidi kako se mnogo toga promijenilo otkako je Davor nasipom zaštićen od Save. Gradnja nasipa uz Savu obilježila je u velikoj mjeri razvoj današnjeg Davora jer bi bez njega život bio potpuno izložen Savi koja je cijelu Posavinu prije redovito poplavljivala.
Voda bi se često izlijevala iz korita pred sjetvu ili tek što bi se posijalo, često i prije nego što se ubirala ljetina. U nekim se starim zapisima posebno ističe 1895. godina, kada je Sava bila najdulje izvan korita: čak osam mjeseci sav život bio je podređen rijeci i njezinu ritmu. I danas, iako Sava ne poplavljuje ulice i polja oko Davora, ona potpuno prožima život stanovnika ovoga dijela Posavine.
I u ono vrijeme, dok je rijeka potapala polja, Sava je bila majka, rađalo se i umiralo na vodi. Za kruh bi se uvijek našlo brašna, uvijek se imalo »prove« i mnoga su djeca odrastala na kukuruznom kruhu. I sama Sava je uvijek hranila ljude koji su živjeli uz nju jer je ribe bilo u izobilju. Nije bilo domaćinstva koje nije imalo ribara, kao što nije bilo ni kuće koja nije imala barem dva čamca.
****
I tako …nahodali, nagledali i naslikali se lijepih motiva Čuko i ja. Valja kući poći.
Do Davora sam stigao preko Zapolja, Bodovaljaca i Orubice, a nazad sam se mislio vratiti preko Štivice i Komarnice.
E sad …Davor je veliko selo sa više ulica i sokaka. Nešto kao putokaz ne možeš vidjeti. Dobro …ima se navigacija, mogu se pitati ljudi …što mi je najdraže, jer tako lako uđeš u razgovor.
–Joooj nisam vam ja iz Davora, pitajte one dečke tamo pred kafićem …odgovara mi gospođa koju sam prvu pitao za put prema Štivici.
Prilazim „dečkima“ mada neki od njih pod tim nazivom prolaze samo pod navodnicima.
-Samo ravno …reče prvi i pokaže mi rukom pravac zapada.
–Ma kako ravno …drugi će …ako ide ravno eto ga nakon 100 metara u kukuruzima.
-Pa dobro …mislio sam …ovdje u lijevo, pa ooonda ravno. I gdje imaš u ovo vrijeme kukuruza jebali te kukuruzi!
–Pa ti si reko: samo ravno!
–Reko sam, jesam, al’ zna se valjda da mora ovdje skrenuti prvo lijevo.
-Znaš ti, al ne zna čovjek, on nije odavde.
–Svejedno …to svako zna da ovdje… skreneš lijevo i voziš, i voziš …tako jedno… ma voziš sve dok ne vidiš onu kuću sa fasadom.
–Ma jebala te fasada, pa ne možeš čovjeku tako objašnjavat! Obraća se meni: …gdje ti je auto?
–Ovaj ovdje …pokažem glavom.
–Aaaa nisan! Je l’ troši puno?
-Paaa tako! Ide.
–E jesi ga sad i ti objasnio, sad mu je sve jasno …prvi će.
U razgovor upada treći sugovornik:
-Pa možeš i pravo! Ideš ovdje desno i skroz do kraja. Onda skreneš lijevo i voziš opet do kraja, pa opet lijevo …pokraj škole …znaš gdje je škola?
–Znam …bio sam …odgovaram.
-A jebala te škola, pa čovjek ide u Štivicu, a ne ide na roditeljski sastanak …umiješa se opet prvi …samo ti slušaj mene …lijevo dok ne vidiš onu kuću s fasadom.
–Ti i tvoja fasada, pa svaka kuća ima fasadu …skoro …drugi će.
-Neki dan je ovdje bio autobus. Žena vozi. I pita kako može doći do škole …ne zna žena doć do škole jebate …treći će.
-Zar ti nemaš navigaciju u nisanu?
-Imam, al’ sumnjam da bi se i ona snašla ovdje. Okeeej, idem lijevo, pa ćemo nekako dalje. Nego recite mi …vidio sam u parku spomenik nekom Relkoviću tko je taj?
-A Reljković! …to je bio učen čovjek, neki biskup …onaj će što me htio uputiti pored škole.
–Ma bio je …da ne kažem što …kaki kurčev biskup! On ti je bio ban …prvi će …onaj s fasadom.
–Ma šta ti to govoriš. Znaš ti kad je ono bila televizija kad su snimali film o njemu?
–Znam! …bila televizija za fišijadu, ono kad je kiša sve razjebala.
-Jebala te fišijada! Ja mislim ono …kad su samo došli zbog Reljkovića.
–Ma kojeg Reljkovića, oni došli zbog Olića …ono kad je …šta je ono bilo?
–Ja mislim da je on bio ban, jer ovdje su sve ulice od nekog bana: Jelačić, Šubić…
–Joooj de šuti molim te! Šubić i ban …e bože!
Sjedam u auto, a oni mi prilaze. Spustim staklo…
–Sada znaš …lijevo i… pokazuje rukom prema zapadu.
–Do kraja sela i… drugi će i pokazuje rukom prema sjeveru.
–A možeš i pored škole …dodaje treći i pokazuje rukom prema istoku.
Tri ruke, tri različita smjera i svaki pokazuje na izlaz iz Davora. Na jedini izlaz iz Davora.
I da ne zaboravim reći: Onaj lik kojemu je podignut spomenik u parku i kojega su moji sugovornici oslovljavali sa Reljković …je Matija Antun Relković, veliki pučki prosvjetitelj, autor didaktičnog spjeva pučkoprosvjetnog karaktera “Satir iliti divlji čovik“. On je rođen u Davoru 6. siječnja 1732. a umro 22. siječnja 1798. u Vinkovcima.