NA PUT SE SPREMAM

Beograd -impresije s putovanja ...1.dio

tekst i foto: Marija Kukić
„Biti ili ne biti, pitanje je sad?“ reče Hamlet. „Ići ili ne ići?“ još je jedno od pitanja, ovoga puta mojega.

A kamo?

U posjet prijateljici Ani, Slavonki koja desetljećima živi u glavnom gradu  Srbije. Svi mi znamo koji je to grad. Naravno – Beograd.

Dok sam se dvojila između ova dva odabira, neki ljudi su me sumnjičavo pogledavali.

Neki, istina nekolicina, drsko su zapitkivali zašto idem baš tamo. Neki su govorili da ni za živu glavu ne bi tamo išli pa čak i da im se suhim zlatom plaća.

Zašto? Pa tamo žive ljudi kojih jezik svi razumijemo, pišu pismom kojeg su mnogi od nas učili u školi (iako dominira latinica).

Kada ćemo već jednom zakopati prošlost i okrenuti se sadašnjosti, budućnosti?

Zbog naše djece i djece naše djece.

Nitko od nas nije birao ni roditelje, ni mjesto, ni  vrijeme rođenja, ni vjeroispovijest, ni nacionalnost, ni  boju kože, ni krvnu grupu, ni spol … To je ono što smo dobili svojim rođenjem.

Sve je nevažno kada je čovjek – čovjek.

Odluka je pala! Idemo, Neda i ja. Unatoč i  usprkos svemu i svima.

Krenule smo s požeškog autobusnog kolodvora. Minibus je bio gotovo pun.

Vožnja je bila ugodna i nije bila pretjerano skupa. Najjednostavnije i najsigurnije putovanje. Ne moraš plaćati cestarinu, ne moraš naprezati oči buljeći u monotonu cestu, ne moraš mozak  koncentrirati samo na vožnju …

Teče glatko sve do granice. A tamo zastoj. Ulazi se u Srbiju u osam kolona; šest kolona osobnih automobila, jedna autobusa, jedna kamiona. Stojimo, što na jednoj što na drugoj granici, oko dva sata.

Konačno krećemo dalje. Osim gužve nikakvih problema nije bilo.

Na autobusni kolodvor u Beograd stižemo s dobra dva sata zakašnjenja. Ana strpljivo čeka. Pozdravljamo se, uzimamo svoje torbe i sjedamo u taxi koji nas vozi do odredišta. Iako je bila nedjelja, iznenađena sam niskom cijenom usluge.

Popele smo se liftom u Anin stan na dvadeset i drugom katu odakle se, kao na dlanu, vide dijelovi grada …u daljini Dunav na jednoj, a Avala na drugoj strani.

Pitanja je mnogo: „Koliko se grad promijenio od moga zadnjeg  posjeta koji je bio prije nešto više od tri godine?“

To ću uskoro saznati.

Došla sam ovdje da pobjegnem  od učmale svakodnevnice, da promijenim sredinu makar na nekoliko dana, da se družim s prijateljicama, da bolje upoznam grad i njegove znamenitosti i ljepote.

Nisam morala dugo čekati odgovore na  moja pitanja.  Već prvi izlazak u grad oduševio me. Nema hladne košave koja je za posljednjeg posjeta grizla do kostiju, nema ni prevelikih vrućina, nema čak ni kiše. Svi kao da su se dogovorili da se pokažu u najboljem svjetlu.

Fascinirana sam organizacijom gradskog prijevoza. Grad je tako dobro povezan autobusima, trolejbusima, tramvajima da bez problema možeš stići  u sve dijelove grada, u Novi Beograd, Zemun te mnoga druga gradska i prigradska naselja. Sve manje je klimavih, drndavih, traljavih prometala, sve više modernih, klimatiziranih, a ima i mnogo „španaca“ kako zgodno reče prijateljica Ana. Sve vrijeme boravka u gradu nisam imala prigodu voziti se niti u jednom od njih.

Što reći?

Imalo se što vidjeti i doživjeti. Mene se posebno dojmio Kalemegdan s mnogim znamenitostima i prekrasnim pogledom na ušće Save u Dunav, vožnja brodom Savom do rukavca Dunava – Dunavca  te večernja skitnja Skadarlijom …

Pričat ću vam još o tome …