To su moje suze… i moj tvrdi kamen
Mirko Popović
Bio je star kao stijena. Naslonjen na štap, na zadnje zrake sunca, na osmijeh i odraz nekog opipljivog zadovoljstva, u trenu me je izbacio iz sumaglice, one koju duša ponekad sniva, razbio monotoniju, izravnao mi bore na čelu.
Prihvatio sam njegove uvjete – pristao prespavati u toj maloj sobi. –Nema joj ravne na Jadranu …govorio je. Dio mene se složio s njegovom tvrdnjom. Drugi dio nije razumio zašto se, dok se kroz noć grohotom smijao, poput mjesečine sjajilo njegovo lice. Ali sam se snazi vina konzumirajući ga zajedno sa blagosti njegovih dugih bajki o morskim sirenama, sa glazbom i plesom čašâ, prepustio do iznemoglosti.
Ljeto je bilo na izmaku i bijele su biste anđelâ i nekih bića od alabastera, sa obje strane skalina kojima se stizalo do sobe, nečujno i bistro suzile. To su moje suze… i moj tvrdi kamen, rekao je starac. I zašutio.
San te noći bijaše nedostižan. Možda se s druge strane uma zibalo more, možda su se na vjetru ljuljale grane borova jer igra sjenâ je plela priviđenja nejasnih figura. Neke su zastajale, ostajale na meni, imale su ljepljivost, mekoću i nježnost usana koje prvi put čeznu za dodirom.
More je disalo jedva čujnim uzdasima i jednu sam sjenku otkopčavao tiho da je u dijapazonu mogućeg ne izbrišem. Nije se otimala kao da je znala da je u meni zanoćio princ na bijelom konju, pa se sada prikrada iza morskih stijena poslije sumraka.
Jedan u meni osmjehnuo se cvijetom i munjom u pustinji; onda sam čuo kako biste zbog straha od grmljavine nečujno ulaze kroz zidove, kroz prozore, kroz vrata.
Negdje u mraku nečija je haljina klizila niz tijelo… Jedan moj dvojnik imao je svog dvojnika koji je pisao pjesmu o velikoj noći naslonjenoj na nevidljive brežuljke. Potom je zalutao. Ostao sam sām s nemirom nimfe. Kroz nektar glatke površine njena tijela plovio.
Izjutra, koračao sam kao jesen rumenim poljima. Bez glasa. Zastajao sam nad kapljicama jutarnje rose. Kroz tišinu se čuo starčev glas: Dođi i sljedećeg ljeta…
Okrenuo sam se. I mahnuo još jednom.
Stajao je naslonjen na štap, na prve jutarnje zrake sunca. Nasmijan. I sam.