tekst i foto: Marija Matijašević
Međugorje! Svetište o kakvom se samo može pričati. Krenula župa Osekovo, crkve svete Ane, u pola noći 19.10. 2012. Već radi same pripreme i nadanja …pa ne može se dočekati puta. Kako su svi umorni na kraju dana, tako su i zaspali u busu poslije molitve za sretan put.
U jutro stižemo u Sinj. Zaustavljamo se kraj željeznog konjanika, Sinjske alke, u jednom parku. Ljudi baš žure na posao, a trgovac češnjaka, mandarina i smokava, taman je postavio svoj stol. I mi vadimo svoj stol, na njega metnemo rolanog odojka, salame, kruha, kolača, gemišta, soka i rakije. Malo nas čudno gledaju, no navikli su oni tu na svakakve turiste.
Potom krečemo u crkvu čudotvorne Gospe sinjske, divimo se njenoj zlatnoj kruni, i zlatu što su ga darivali ljudi. Ovu Gospinu sliku su donijeli iz Rame 1687 g. kada su Turci srušili crkvu. Ovdje u Sinju su počeli graditi novu i gradili ju 15 godina.
U Sinju je glavno svetište Gospe sinjske. Ljudi dolaze ovamo iz cijelog svijeta, mnogi pješice i po stotine kilometara. Ovdje se još jedino održava Sinjska alka.
Onda odlazimo u muzej …starine, stare alatke, nakit, nošnje. Ovo je najstariji muzej i s najviše nošnji. Tu smo vidjeli, kamene fosile životinja i predmeta.
Nakon toga odlazimo u Međugorje. Konačno! Ne mogu se već isčekati. A onda daleko navrh brda vidim križ. Kažu mi (jer ja idem prvi puta) tamo ćemo se popeti k Gospi, na Brdo ukazanja. Silazimo iz autobusa, nas trideset, i slijedi dogovor za uspinjanje. O Bože moj, nikada se ja tu neću moći popeti …mislim. Stojim i gledam … ljudi idu bosi, sa štakama, stari i mladi. Svi se penju po kamenu. Kamen izlizan, i da tražiš koji za uspomenu ponijeti sa sobom, ne bi ga našao. Neki puze …ne mogu se popeti. Neke vuku. Neke guraju. Svi bi na brdo!
Ja ostah dolje, nema šanse da idem. Malo sam žalosna, no nadam se da ću se popeti na ono manje brdo, po podne. Još su neki ostali sa mnom a neki mlađi su se vratili sa šeste postaje. Sjedimo u podnožju na kamenu i gledamo tu silu ljudi, kako prelaze prepreke. Neki imaju štap. Kupila si i ja …ali opet ne ide!
Vrate se svi živi i zdravi, hvala Bogu.
Nakon odmora idemo na malo brdo. Pođemo svi. Nadamo se. Pođemo desnom stranom …nakon nekih 50 metara ne ide više. I ovo je brdo isto. I još krenusmo u krivom smjeru. Umjesto lijevom stranom, mi krenusmo desnom. Na povratku odustajem … jedva se spustih do dolje. Nemam nikaga ko bi me malo povukao ili pohrabrio, pogurnuo, pa ostajem čekati do povratka naših.
Spustim se do suvenira, kupit ću par sitnica. Jedan mali kamenčić i malu maslinovu grančicu stavim u džep, za sjećanje i za moju mamu.
Večer je, neki su otišli u grad i na klanjanje a neki, zna se …u krevet!
U jutro doručak u 7:00, potom odlazimo u samostan “Karmelićana” na Buško jezero. Divota. Veliko jezero, koje nekada naraste i 6 metara.
Ovdje bi bilo najbolje doći na godišnji. Odsječen od svega svijeta, samo uzmeš ribički štap i uživaj, sam bez ikoga. Uzimamo posjetnice, pitamo koliko stoji puni pansion i planiramo …Ali doći ćemo bez muževa! Smijemo se.
Ah, da zaboravila sam reći; konačno sada imam i ja kumu. Naime, rekli su mi kada sam došla u Međugorje, da pošto sam prvi puta tu, moram imati kumu, koja će se brinuti za mene. Odmah sam tu i izabrala, koja je to rekla. Kupila mi je maramu i brinula se za mene. Svi su me zezali, da ovako stara, konačno imam i ja kumu u selu!