MOJ PUT

Još i danas ga volim

tekst i foto: Marija Kukić
Put od kuće do škole bio je dug oko sedam kilometara. Cesta makadamska, prašnjava, uz mnoštvo uzbrdica i nizbrdica. Lako je bilo prijeći put do škole. Sjedneš na bicikl, jedino prometalo koje smo tada imali, sjuriš se nizbrdicom i evo, začas si u školi. A nazad! E, to je bilo puno teže!

Više smo bicikle gurali  nego ih vozili jer nismo mogli  starim, traljavim biciklima svladati sve uspone. Ako je bilo nevrijeme, taj put do škole i nazad, prolazili smo pješice. Veselili smo se kada bismo u daljini začuli drndanje kamiona. Ako bi kamion vozio naš dobri čika Slavko, znali smo;  on će stati, ubaciti naše bicikle u kamion i nas zajedno s našim prometalom  „iskipati“ u našem malom selu.

Zapravo, hodajući ili vozeći se uvijek istom cestom, znali smo svako drvo, svaku njivu, pašnjak, livadu, potočić… Najviše smo voljeli taj mali potok koji je gotovo neprimjetno krivudao livadama i presijecao cestu odnoseći  u svom koritu sve kapi skupljane iz svojih pritoka i samoga izvora, sve kapi dolutale iz kišnih oblaka.

Kakva je to ljubav koja nas veže uz ovaj neupadljivi potočić? Nama đacima bio je često od neprocjenjive vrijednosti. Za vrijeme proljetnih i jesenskih kiša potok bi nabujao i prelijevao se preko ceste. To nije bila baš sitnica!

Voda koja se prelijevala preko ceste, bila je uistinu hirovita, brza. Brzina, kojom je tekla, bila je dovoljna da obori neiskusnog vozača bicikla. A mi smo to voljeli. Voljeli smo dugotrajne kiše, voljeli potočić koji je „okupirao“ cestu jer smo znali da toga dana nećemo stići do škole.

Mnogo puta znali smo se strmoglaviti s bicikla baš u pola vode. „Zalaufaš“ se na nizbrdici, „gataš“ pedalima do iznemoglosti da bi na kraju  završio kupanjem u potoku. Ne možeš mokar u školu i još sjediti takav za vrijeme čitave nastave! Vraćaj se kući, presvuci u suhu odjeću i pozdravi se toga dana sa školom!

Takvih dana bilo je poprilično. Nismo mi krivi što se Vrbova izlila pa nismo mogli doći na nastavu, zar ne!? A protiv sile prirode ni nastavnici nisu  mogli ništa učiniti. Jedino što im je preostalo bilo je, opravdati nam izostanke.

„Skužili“ smo mi  da nam je taj potok predragocjen, da nas može osloboditi nastave. Kad smo to pokopčali, svaka i najmanja „poplava“ bila nam je alibi za nedolazak u školu. Lude li djece! A mi se danas čudimo nekim novim klincima.

Prolazim i danas često tim istim putem. Cesta je već godinama asfaltirana, nema poplava jer je potok reguliran, krajolik je promijenio svoj izgled. S poštovanjem bacim pogled na Vrbovu, potočić koji je mojim suučenicima i meni značio mnogo i kojega sam voljela. Sjetim se koliko nam je puta pomogao da na fini način markiramo iz škole.

Voljela sam taj potočić. Još i danas  ga volim.