ZEMNI TRAG ZAMETEN

/Posvećeno svima nestalima i njihovim obiteljima/

tekst: Marija Kukić
Započet ću  pitanjima: „Je li vam se ikada dogodilo da ste nešto izgubili? Možda neku sitnu beznačajnu stvarčicu, možda neki predmet veće materijalne vrijednosti ili dragu uspomenu?

Možda ste izgubili novac (Ah, on svima ispadne iz novčanika ili šupljeg džepa!), kuću, cijeli imetak… možda neku dragu, milu, blisku osobu?“ I niste ih nikada našli. Jednostavno – nestali su kao da ih je zemlja progutala. Ma koliko god tražili, možda izgubljeno nikada nećete naći.

Nekako, bez izgubljenih stvari  može se živjeti. Nema ih, zameo ih vjetar. Ali, kako nastaviti živjeti sa saznanjem  da se nekoj voljenoj i bliskoj osobi zametnuo svaki trag?

Živjeti u neznanju o sudbini najmilijih surova je stvarnost stotina tisuća obitelji diljem svijeta. Nestale osobe su one osobe koje su, ne vlastitom  voljom, udaljene od svog uobičajenog okruženja. Mnogima se u Domovinskom ratu zametnuo svaki trag pa njihove obitelji nemaju gdje zapaliti svijeću i  ostaviti cvijeće. Ostaje samo sjećanje, patnja, život u neizvjesnosti i jedan maleni, maleni tračak nade da će jednom ipak saznati istinu.

Previše je u našoj domovini onih kojima se ta nada još nije ugasila. Mnogi  ljudi nestali su zbog počinjenog zločina prema čovječnosti ili rušenja i gaženja njihovih ljudskih prava.

Koliko je samo djece nestalo jer njima trguju ljudi koje ni ne možemo zvati ljudima? Kolikima se izgubio svaki trag jer su neki dobro zaradili prodajom njihovih organa? Kolikim djevojkama se izbrisao svaki trag jer su postale roblje onima koji prodaju njihova tijela za debelu lovu?

Mnogi traže svoje nestale. Samo rijetki će ih pronaći. Zato je svaka, i najmanja informacija o nestalim osobama hvale vrijedna.

Po preporuci radne skupine UN za nestale osobe, a na inicijativu južnoameričke nevladine organizacije Fedefam 30. kolovoz odabran je kao Međunarodni dan nestalih osoba, kao dan prisjećanja i odavanja počasti desetinama tisuća čije su sudbine i mjesta stradanja nepoznati.

Mnogima je zameten zemni trag, upravo onako kako je u svojoj pjesmi Moj grob stihovima  predviđao veliki Ivan Goran Kovačić.

U planini mrkoj nek’ mi bude hum

Nad njim urlik vuka, crnih grana šum.

Ljeti vječni vihor,zimi visok snijeg

Muku moje rake nedostupan bijeg…

I njemu je zemni trag zameten, izgubljen u legendi, nestao u šumskom bespuću, ali njegovo djelo, njegov lik, njegov trag u hrvatskoj literaturi ostao je trajan. Upravo onako kao što će trajno u srcima bližnjih  biti zaključana ljubav i vječno sjećanje na svoje nestale.