TAMO NEGDJE U DALJINI

Inati se, Slavonijo
ljepota nek tvoja boli 

tekst i foto: Emil Cipar
Jedna krivudava cesta koja vodi od Požege do Nove Gradiške preko planine Psunj. Uz nju potok, livade, njive… Jedan krajolik za zaljubit se u njega.

Mirno je na toj cesti. Prometa nema kao što nema ni ljudi na poljima. Jedna crkva na brijegu iznad sela, a iznad nje vrhovi Psunja.

Psunj je planina u jugozapadnom području Slavonije u istočnoj Hrvatskoj. Najviša je to planina Slavonije, s najvišim vrhom Brezovo polje na 984 nadmorske visine. Na sjeveru se proteže do Ravne gore i Papuka, a inače je okružen nizinama. Nalazi se sjeverno od Nove Gradiške i jugoistočno od Pakraca.

U njemu su brojne tektonske pukotine koje su uvjetovale pojavu termalnih vrela u Lipiku.

Glavna značajka reljefa jesu brojne zvjezdasto rasprostrte kose, dugačke i po desetak kilometara, koje se šire lepezasto na sve strane od čvorišta u najvišem vrhu. Među njima su duboko i oštro usječene doline gorskih potoka koji raščlanjuju čitavu planinu.

Osobitost Psunja je da su mu planinske visine mnogo pitomije od uskih gorskih dolina, koje su na mnogim mjestima oblikovane kao sutjeske, sa stranama visokim 300–400 m. Izvora ima na mnogo mjesta visoko u planini.

Ovaj krivudavi put koji vodi od Požege do Nove Gradiške sve više postaje jednosmjerna cesta. Njime odlazi stanovništvo psunjskih sela okušati sreću u daleki svijet. Odlazi i ne vraća se više živjeti u ovom kraju.

Slično slavonskim planinama je Erzgebirge u Njemačkoj i Češkoj. U Češkoj se ono naziva Krušné hory. Po svemu je slično požeškim planinama, a i nastalo je otprilike u isto vrijeme.

I dok u Njemačkoj i Češkoj to gorje vrvi turistima u svim godišnjim dobima, jer su njihova termalna lječilišta mamac za turiste, a dobro uređeni putevi privlače brojne zaljubljenike u prirodu u Slavoniji sve to stoji potpuno neiskorišteno.

Nekada su kupke u Lipiku bile poznata adresa za imućno plemstvo i bogatu klijentelu, a danas jedva sastavljaju kraj s krajem.

A na Psunju ovaj krivudavi put je turistima potpuno nepoznat. On služi samo kao posljednja nada malobrojnim stanovnicima psunjskih sela. Kad voda dođe do grla moći će se i oni jednoga dana uputiti u veliki svijet.

Možda ih sudbina odnese u Erzgebirge. U njihovim lječilištima i hotelima uvijek je potrebna radna snaga.