TO SE ZOVE PORAZ

Ali, mama, zašto mi nećeš dati soka?

piše: Mirela Bajlović Marasović
Ručak sam skoro skuhala, još da skuham makarone i ručak je gotov. Ali mislima, mislima nisam tu, misli su mi negdje drugdje…

Od kad smo donijeli odluku da idemo …nisam tu …misli mi bježe, odlutam …razmišljam …stalno u sebi nabrajam što mi treba za odlazak: osobne iskaznice, internacionalni vjenčani list, internacionalni rodni listovi, životopisi, diploma, nostrifikacija diplome…

I kad god dođem do „diplome“, progutam knedlu. Valjda će nešto od svega i priznati. Udahnem i već sam se vratila u doba studiranja, kad sam radila sve i svašta da bi uopće mogla studirati

Nije me imao tko školovati, ne da ga nije bilo, nego nisu jadni imali mogućnost, nisu imali posla. Vratim se dakle u doba kad sam imala vremena baviti se i drugim studentima, njihovim brigama. Bila sam svugdje, radila svašta …učila i bila marljiva …prosjek „vrlo dobar“.

I nije loš prosjek za nekoga tko ima paralelno uz dva studija skoro 10 godina radnog staža …tko je završio dva fakulteta.

I onda se mislim da pretjerujem, da uzdižem u nebesa nešto, što nije spomena vrijedno, nije zapravo bitno …no nešto što mi nikako ne da mira je GORČINA …dobijem ŽGARAVICU od muke.

I odmah sam opet prisutna, TU I SADA, opet odlučna i svoja …da, definitivno idemo!

I onda, između ručka, djece, članaka, dobijem  sljedeći mail i čitam, a istovremeno mi nešto pritišće pluća i poželim plakati, onako zdušno kao i moja Maša kad se udari i dreči „booojiii meeee“ …da, baš tako se i meni plače jer me sve ovo tako boli…

Nego da se vratim na mail svoje kolegice s fakulteta, a prvenstveno svoje prijateljice s kojom sazrijevam iz dana u dan …dakle mail je napisala Antonija Ivković:

NIJE DUŠO POVRĆE SKUPO

(Tragedija u tri čina)

Čin prvi

 Izlazim s faksa na kojem sam provela skoro pa prosječan broj godina studiranja prosječnog hrvatskog studenta, iako nisam bila prosječan student niti sam taj prosječni broj godina provela prosječno. Izlazim, dakle, iz tog velebnog zdanja i osjetim onaj isti grč koji bi me obuzeo kada bi nakon prosječnog broja sati provela za skriptama i položila taj još jedan ispit, a ukupan zbroj je 41.

Nije to u potpunosti grč, više je nalik na električni naboj koji osjetiš od pete do najdublje srži gluteusa kada zakoračiš u stilu titana i skoro osjećaš zemlju kako se trese pod tvojim odlučnim stupanjem.

I držanje ti se nekako izravna i obrisi krajolika su malo manji nego sto su bili koji sat prije jer se ti osjećaš malo većim. Jer opet si dokazao da zaslužuješ pripadati akademskoj zajednici, da roditelji ne troše uzalud novce na tvoje obrazovanje i da ćeš biti netko i nešto u ovom svijetu.

I onda me uistinu uhvati grč.  Ali ne titanski, već duševni grč koji mi stegne svaki mišić od malog mozga do akademskog gluteusa.

Ne, nije to samozadovoljno stupanje kad se četiri godine poslije promocije vratiš u to velebno zdanje po ispis ocjena i syllabus-e jer šalješ diplomu na nostrifikaciju u ‘neku bolju zemlju’ …to se ne zove zadovoljstvo.

To se zove PORAZ.

I onda shvatim da osjećam taj akademski grč u gluteusu jer bježim, pokušavam sto prije otići od tog velebnog zdanja hrvatske akademske tragedije u tri čina. Ne želim više nikada ući u tu zgradu.

Podsjeća me na sve neostvarene snove, na iluzije i maštanja o boljem društvu i zasluženo boljem životu jer eto, trud se kažu na kraju isplati. Nimalo znanstven pristup koji me u konačnici okitio nazivom emigranta.

I upregnem odlučno svoj akademski gluteus i ne osvrćem se, ne želim se pretvoriti u kip… Barem mi je odlučnost ostala, mislim se. Nekad sam nastojala odlučno mijenjati društvo na bolje, a danas odlučno skupljam papirologiju za bolje sutra i pakiram kufere.

Odlučna sam da ovo moje dvoje potomaka neće osjetiti taj isti akademski grč u gluteusu dok popunjavaju fasciklu akademskim uspjesima kako bi u nekoj drugoj državi dokazali da vrijede. Jer biti stranac u drugoj državi manje je teško nego biti gladan u vlastitoj.

NIJE DUŠO POVRĆE SKUPO

(Tragedija u tri čina)

 Čin drugi

Listajući po svojoj emigrantskoj mapi akademskih uspjeha prođe me tračak neodlučnosti. Zar je stvarno do tog došlo? Zar sa tim svim kvalifikacijama ovdje nema mjesta za mene?

Sjetim se kako sam se smijala jednom nadasve uglađenom odj… pismu (tako ih od milja zovemo) gdje je gospođa šefica kulturno napisala:

-Žao mi je gospođo I., ali vi ste daleko prekvalificirani, zašto tražite posao u butiku?

Smiješno, ali u tom sam trenu pomislila živi li stvarno ta gospođa šefica u istoj državi u kojoj i ja? Upitam se je li to razlog mojoj odlučnosti da spakiram kufere? I kao munja me prostrijeli sjećanje na ne tako davni događaj u naizgled prosječnom kućanstvu naše nimalo prosječne države.

Da, to je taj razlog… Gledam u te velike bademaste oči svog dvogodišnjeg potomka broj jedan (broj dva nije još bio ni u planu), i gledaju one mene onako dječji, iskreno i pametno, čekajući odgovor na jednostavno pitanje.

Gledam ga stisnutih zjenica, i ne znam hoće li prije krenuti suze ili tjeskoban krik. Ograničavam se svim silama na prigušen uzdah, a zrak ne pronalazi put natrag iz pluća. Ne, nisam ljuta. Nije ništa razbijeno ni potrgano. Osim svih sivih moždanih stanica u mojoj glavi koje pokušavaju smisliti prihvatljiv odgovor na njegovo,  jednostavno dječje pitanje.

U jednom trenu nas vidim u nekom tragikomičnom stripu i skoro da mogu opipati balončić iznad njegove zbunjene glavice u kojem piše:

-Ali, mama, zašto mi nećeš dati soka?

Mozak mi doživljava kratki spoj dok pokušavam izdahnuti sada već zagušljiv zrak iz pluća, a on i dalje stoji tu ispred mene i gleda me onim istim bademastim očima čekajući odgovor na svoje jednostavno pitanje. Prolaze mi različite kontradiktorne opcije kroz misli…

Što da mu kažem? Da mu objasnim da nemamo za sok još tjedan dana dok ne dođe plaća, da smo posegli za svim tajnim zalihama za crne dane, kasicama i žutim kovanicama koje smo uspjeli naći po iznajmljenom stanu?

Da smo ispraznili čak i njegovu kasicu, a učimo ga da štedi svaki dan po nekoliko kovanica kako bi mogao kupiti spidermana kojeg želi? Da lažem? Da mu kažem da ne postavlja glupa pitanja?

Ali pitanje nije glupo, jednostavno je. A ja ne mogu naći jednostavan odgovor. Odlučujem se za najbolji odgovor kojeg sam se uspjela sjetiti (ni Aristotel nije uspio pronaći sredinu pa kako bi ja mogla?).

-Ali zlato, nismo bili u trgovini, popij sada vode pa ćemo poslije kupiti sok. Voda ti je zdrava, od nje ćeš narasti velik kao spiderman.

Ne vjerujem ni sama sebi u prvom dijelu rečenice, pa kako bi mi povjerovale te pametne dječje oči. A sutra me čeka pitanje:

-Mama, zašto nisi bila u trgovini?

Ali dobro je, imam se vremena pripremiti. Pitam se koliko su nas puta naši roditelji tako slagali. Ni danas nismo svjesni da su krumpiri i jaja bili ručak iz neimaštine. Bio je to ručak. Sjedneš, pojedeš i idemo vani na igranje.

Ma ne želim lagati tom djetetu. Želim otići u trgovinu i kupiti mu sok! I ne, nije me briga na kojem jeziku ću kupiti taj sok. Samo više nikada ni na jednom jeziku ne želim čuti:

-Ali, mama, zašto mi ne daš soka?

 NIJE DUŠO POVRĆE SKUPO

(Tragedija u tri čina)

Čin treći

Treći čin, Mirela moja …moj akademski titanu, ću ti poslati iz neke tamo druge zemlje u kojoj djeca imaju pravo na dječji doplatak, mjesto u vrtiću, mjesto u igraonicama. Treći čin će definitivno biti iz neke zemlje u kojoj si možeš priuštiti soka razmutitelja, u kojoj ne moraš krasti iz dječje kasice da bi kupio kruh, mlijeko, nešto slatko!

Treći čin će početi sa: pozz iz Njemačke! Evo me na čišći! Nije težak ovaj njemački samo se puno hoda.