JARAN’CE PONESI LOVU

Sreća pa postoji plan A

Jadranka Haznadarević
Mare, kao svaka „razumna“ osoba za sve ima plan B, pa tako i za naše putovanje.

Plan A je da se ja brinem o  zajedničkim  dokumentima i krvavo zarađenim eurima, a ona pošto je pedeset kilograma teža od mene, o meni i o našoj prtljagi.

Dovoljno mi je bilo znati da postoji plan A, pa me B  nije ni zanimao. Dok mi ga je onako stručno i potanko kako to samo ona zna, izlagala, usput  je  redala sedam ružnih pretrpanih i uljepljeni turskih šarenih torbi  ispred klupe na koju bi mene trebala smjestiti.

-Sjedi ti tu! Obraća mi se  kao nekome sa Davnovim sindromom.

Sjedam bez riječi i hrabro žmirkam na užareno sunce, a ona mi po planu A, strpa u džep kovertu s putovnicom i dvomjesečnom zaradom.

Nije mi baš ugodno praviti se da ne primjećujem kako se svi za nama okreću. Neki, zbog prtljage i njenog kreštavog glasa, muškarci uglavnom zbog crvene tijesno pripijene haljine sa dubokim dekolteom i isturenim sisama, drugi zbog jakih bokova i mišićavih nogu sa krupnim palčevima poput krumpirića.

Uglavnom smo u centru pažnje i tako će biti sve dok se Mare ne udalji..

Nije nam to na žalost prvo zajedničko putovanje pa iz iskustva već znam da voli lunjati po kolodvoru, razgledavati, namigivati usamljenim muškarcima, štipnuti koga, popiti kavu s kakvim novim poznanikom ili jednostavno zagledati se u kakvog zgodnog muškarca i piljiti u njega sve dok ovaj ne da petama vjetra ili ju pokupi..

Voli zalaziti u trgovine prevrtati po stvarima, raspitivati se o kvaliteti i cijenama, ponešto izabrati i zamoliti da joj se lijepo upakuje, a onda se predomisliti i sve to uz opširno obrazloženje vratiti.

Sve to moja Mare obavi  na njemačkom jeziku, jer je to jedan fini slikoviti jezik kojeg možeš govoriti i rukama i nogama i cijelim tijelom, sve dok se ne polomiš ili dok te netko ne polomi .

Što je, je, ja jedva čekam da ona ode bilo kuda, jer je njena pažnja trenutno usmjerena samo na mene. Pošto ima ružnu naviku, unositi se u facu i pljuvati po sugovorniku, najbolje je, ako već nemaš kišobran pri ruci, držati se podalje od nje, ako je to ikako moguće, ali meni to nije bilo. Moja jedina olakšica je bila u tome što se meni nije obraćala na svom njemačkom.

Mare te jednostavno prikuje, hipnotizira te kao zmija žabu, sve dok ti ne ispriča  ono što je naumila, a naumila je.

Babe iz njenog susjedstva kažu da je takva od rođenja. Navodno  joj je pri porodu ponestalo kisika. A sad kad ju toliko dobro poznam, sigurna sam da je bez kisika ostala    samo zbog toga što je odmah, čim joj je izvirila glava, pokušala doktoru ispričat svoje doživljaje iz pičke materine.

Umjesto da ode, u kupovinu i razgledavanje, Mare onako krupna, kao ona sfinga iz Gize, sjeda na jednu od sedam turskih šarenih torbi, a ispod nje pucketa moj polovni ribež za kupus, pronađen u „Kese štrase“.

To je ono kada Nijemci na ulicu izbacuju  nepotrebne stvari, a mi gastarbajteri, se krijući od poslodavca, zaletimo u gluho doba noći, pa zgrabimo za prvu najlon vreću  i zbrišemo iza grma provjeriti sadržaj.

Kada ustanovimo da su u njoj korištene dječje pampersice,nastavimo njuškat po „kese štrase“ ne bi li napunili onih sedam torbi, sve dok neki neljubazni švabo ne pusti svog  rotvajlera na nas.

Drobi ona moj ribež, a ja ću  kao u šali:

–Zdrobila si mi ribež za kupus!

–Joj budale – kaže Mare.

–Njoj do ribeža a idemo kući, jebo te ribež, naću ja tebi na godinu drugi.  Svašta, jebeš ribež, ima ribeža kolko oš, bacit će Njemice riiibežaaaa i riiibežaaaaaa.

Nema šanse prekinuti ju u njenom monologu, pa ja ni ne pokušavam.

Vadim iz torbe ono malo tople kole i aspirin, ne bi li me prošla glavobolja.

Strpam tabletu u usta, nagnem bocu, i jedva da otpijem gutljaj, kad mi ona zgrabi bocu iz ruku i bez riječi istrese tekućinu pored sebe na vreli asfalt .

Nije mi preostalo ništa drugo nego da mirno ponavljam sebi u bradu.

–Smiri se Đurđa vidiš kolika je.

–Nećeš to piti! … kaže brižno

–Donijet će tebi tvoja jaranica hladne vode da se osvježiš. Još ćeš mi odapet sada kada je sve gotovo!

Reče i udalji se sa praznom bocom u rukama..

„O hvala ti bože“ pomislim.

„ Da bar sat vremena ne pronađe vodu, pa makar ja i crkla od žeđi, samo da mi je malo odmorit mozak od nje“.

Čim mi je okrenula leđa, nagnem glavu na klupu, i taman kada me san uhvatio, razbudi me  grubi ženski glas.

–Jeli bre, de ovde moru da se kupu pomoranče“

–Ne znam …odgovorim kratko, u sebi joj poželim joj da crkne.

Gdje baš mene od toliko ljudi dođe pitat za pomoranče.

Grlo mi se potpuno osušilo od žeđi .

Ne znam  gdje je  Mare mogla zapet, i mislim se sa zlobnim smiješkom, al’ joj  sada netko j… mater dosadnu.

E..  da bar naleti na gospođu „pomoranču“ , tek toliko da joj, fino, opširno, objasni …gde moru da se kupu pomoranče, pošteno ju ispljuje, i pošalje u desetu ulicu.

Pokušavam ponovo zakunjati omamljena žeđu suncem i glavoboljom, ali dovoljno prisebna da stisnem  džep i prekrižim ruke preko  torbica na trbuhu. „

–Jeeeebotee jaranice, ovo da mi je netko pričo’ ne bi mu vjerovala! Jesi vidila onu?

–Koju?- pitam. Hvatam za ispruženu bocu sa hladnom vodom, i okrećem glavu  u smjeru njenoga prsta. Mare stoji bez riječi, sa nekakvim, ako je to uopće moguće, do tada, najgupljim  izrazom na licu.

–Bože ti fala. Ista baba  Darinka.

Kaže Mare pokazujući u pravcu gospođe  „pomoranče“,  više  za sebe, a onda prasne u glasan smijeh.

Ha-ha-ha-hi-ha-ha.

Ništa čudno za nju i  njeno ponašanje.

Njoj često nešto padne na pamet, prasne u smijeh  i nasmije se do mile volje, akada obriše suze i malo se smiri, započne neku potpuno ozbiljnu temu, kao što je mužnja i napasanje njene Perave.

Vrijeme je kaže Mare da se po treći put uda pa ja pogledom tražim  kakvog pristalog usamljenog muškarca ne bi li joj skrenula pozornost na bilo koga drugoga, samo da ne jaši po meni, ali ne pali.

Sve nešto zauzeto, mlado, mršavo. Odjednom se od nekud pojavi zgodan mladić s kartonskom kutijom, prevrnu ju i poče po njoj valjat šibice. Dajem petsto maraka onome tko pogodi gdje je kuglica. Poklopi jednu kuglicu kutijom od šibice, netko od  prisutnih pogodi, uze petsto maraka i na brzinu se udalji. Zatim zavrti još jednom pa još netko dobi.

Mare sva uzjapurena, u čudu ni ne skidajući pogled sa šibice na sav glas viče:

– Jaranice ponesi  lovu!

Sreća pa sam po planu A ja bila zadužena za lovu.