U MISLIMA I SRCU

piše: Sonja Breljak
Berlin/ Prošlo je ljeto, prošao godišnji odmor, vrijeme je i u Berlinu promjenjivo, kišno. Nastupaju kraći, hladniji dani u kojima će nas ispunjavati sjećanja na doživljeno, na viđeno, sjećanja na susrete s dragim ljudima, na mjesta koja nešto znače …

Što ja nosim s ovogodišnjeg odmora? Uobičajeno, načinim neki pregled po povratku. Krenuli iz Berlina u subotu 23. kolovoza a u Berlin se vratili u subotu 13. rujna. Puna tri tjedna. Sad se privodi kraju i četvrti slobodan tjedan u kojem se odmaramo od odmora.

Napravih pauzu …upitah supruga:

-Koliko smo to mi kilometara prošli za ova tri tjedna?

–E, pa sad, računaj, veli on, od Berlina do Velike Gorice  je preko tisuću kilometara, pa onda još preko tri stotine do Bugojna pa do Makarske …pa do …pa u povratku …

Prešli smo mi toga ihahaj…

Prvo stajalište je u Velikoj Gorici, tu obavezno posjetimo kumove a bome sretnem svaki puta, pa makar i na kratko našu dragu Sonju Smolec, suradnicu u rubrici Poezija.

Onda nas je put vodio do obitelji Matijašević u Lonjskom Polju, točnije do Marije i Alfreda u Stružcu. Marija je prva od suradnika našeg portala i to s ponosom često ističe. Imala je kod nas objavljenu pjesmu još u vremenu dok bijasmo u formi bloga, dakle tamo negdje 2009. godine. A Alfredove fotografije, uvijek su pravi odmor za oko i dušu.

Put nas je odatle vodio dalje ka bosanskim užim cestama, rijekama koje vijugaju kroz šumoviti pejsaž, gradovima kao s razglednice, ka sjećanjima iz djetinjstva …

Što možemo zajedno poduzeti moj rodni grad i ja nakon toliko godina? Ne previše. Groblje, eto tu se smirim kod groba mojih roditelja. Uspomenama dam oduška, sjećanjima dam prostora. Ostalo sve nosim sobom, u mislima, i u srcu. Gradu malo toga ostavljam.

Onda smo krenuli put mora, osam dana odmora u Makarskoj. Ustvrdih kako je ljepši odmor krajem osmog i početkom devetog mjeseca  nego li na vrhuncu sezone u  vrijeme školskih ferija kako smo do sad uvijek to činili radi školske djece. Školske djece još imamo ali toliko odrasle da ne ljetuju više s nama roditeljima. Eto, svako vrijeme nosi nešto novo, treba to znati primiti i nositi.

E, sad, u vrijeme odmora u Makarskoj nismo samo odmarali u onom smislu …ležim na plaži i to je to. Posjetismo u te dane i našu pjesnikinju Dubravku Borić u Podgori, pa  našeg sportskog stručnjaka Ivu Dorotića na Braču i na koncu i našu dopisnicu iz Bruxelessa, Marijanu Šundov u Splitu.

U povratku s mora, navratismo u zimovalište Adriaski na Kupresu. Bijasmo jedini gosti u veeelikoj dvorani za objedovanje. Na široko i  na dugačko nema niti žive duše …osim osoblja hotela …samo oštri  kupreški vjetar njiše livadsko cvijeće i povija ga k zemlji. Ovi predjeli spavaju ljetni san, čekaju zimu i snjegove, ljubitelje zimskih sportova koji u velikom broju dolaze iz Splita.

Nakon par dana odmora od mora u sred Bosne, zaputismo se ka dragoj Slavoniji. S razlogom. Vjerujem kako smo stejcajem povjesnih  i naših današnjih okolnosti, u stanju u svakom slavonskom gradu i mjestašcu pronaći rođake, poznanike i prijatelje …ovoga puta bi dovoljno vremena tek za Slavonski Brod, Garčin, Osijek, Čepin, Valpovo …

Skoro pri kraju odmora, u  Velikoj Gorici pripremamo se za daleki put. Uzimamo zalet do Berlina …i evo nas punih dojmova, ispred vrata našeg stana u kojemu nas čeka naše troje djece, troje odraslih ljudi. Imaju 17, 20 i 24 godine. Četvrto, najstarije dijete, 26 -godišnja kćerka odavno je samostalna. Doma je sve  u redu. Preživjeli su tri tjedna i bez nas! Dakle, bijaše to prvi samostalni odmor nas roditelja, nakon dvadeset i šest godina.

Pa, vjerujem da vas zanima koje naj jače dojmove nosim s ovog tri tjedna dugog putovanja po (ne)poznatim predjelima realnosti i duše. Koje? Što ću nositi u mislima i srcu u duge dane i noći ispred. Što i pred vas, čitatelje,  mogu staviti kao važno, najvažnije.

Prvo, sjećate se naše vrijedne, slikarice iz Uskoplja, Marice Mršo Kolak? Često nam piše o izložbama na kojima sudjeluje. Nakon posljednjeg teksta objavljenog kod nas, u veselom chatu, ponudi nas ljutim bosanskim specijalitetom-šljivovicom. A mi, izrazismo želju, radije imati njenu malu, ma i najmanju sliku.

–Koji motiv?, uzvrati pitanjem Marica.
– Na znam uglavnom nešto nježno, recimo majka i dijete, velim.

Ujutro me na fejsu već dočekala fotografija započete slike. A slika me sačekala po dolasku u Uskoplje. Sad gledam u nju na zidu iznad računala dok u Berlinu tipkam ove redove. Majka koja tješi uplakano dijete. Mama i ja. Hvala Marice. Još puno uspjeha na izložbama želim. Evo, ova slika našla svoje mjesto u dalekom Berlinu. I u mom srcu.

Drugi se doživljaj zbio u Makarskoj. Stigli u pravo vrijeme pogledati i poslušati festival klapa. Sretna. Obožavam višeglasno pjevanje. Prvi puta uživo slušam jedan festival, pravi užitak. O tome prozborih koju u jednom prilogu na Hrvatskom glasu Berlin.

I samo što se nakon Makarske dokopasmo ponovo naše Bosne i Hercegovine kad me emailom sustiže poruka. Dolazi iz Makarske. Potpisuje  ju direktor festivala klapa u Makarskoj, dr, Vedran Buble. Eh, pa znam profesora, bio je na pozornici za otvaranja festivala i dodjele nagrada.

Profesor piše: – Poštovana gospođo Sonja, pročitavši s koliko oduševljenja ste pisali o Festivalu klapa u Makarskoj odlučio sam Vam se javiti i zahvaliti Vam. Kako sam iz članka saznao da ste ljubitelj ovakvog glazbenog izričaja želio bih  Vam, u znak zahvalnosti,  pokloniti- poslati CD s dosadašnjih Festivala. Zato Vas molim adresu na koju to mogu uraditi. Ujedno mi je žao što Vas nisam i osobno upoznao, kada ste već boravili u Makarskoj. Srdačno Vas pozdravljam.

Ah, te divote da je moja mala crtica tako dirnula uvaženog profesora. Lijep je to osjećaj. Primih k srcu.

I na kraju, ono najvažnije što je obilježilo ovo vrijeme iza a sasvim sigurno će i ono ispred.

Teška bolest našeg urednika Emila Cipara, suosnivača ovog glasila, mog dragog kolege i prijatelja. Puno smo toga zajedno uradili, pravi mali rudnik duhovnog blaga pohranjen je u rubrikama i na stranicama našeg portala. Punili smo ga i bogatili, formirali i mijenjali nas dvoje svojim rukama, uz pomoć priloga suradnika iz cijelog svijeta. I on je onda, kao kakvo živo stvorenje bogatio i mijenjao nas.

Sad …teška bolest …vijest me pratila sve dane iza. Vijest koja je sve drugo doživljeno zasjenila. O, kako bih željela da mogu pomoći!

Javljaju se suradnici, čitatelji …pitaju, pozdravljaju …O, kako bi brojni željeli da mogu pomoći!

Radnja se zbiva tisuću kilometara daleko od mene. A kao da je tu preda mnom, tako mi teško pada bolest prijatelja.

Primih evo u misli molitvu, za zdravlje, za manje boli, za mirnu noć, za bolje sutra. I stavih na srce. Moje. Vaše.