E, ljubljena moja…
Mirko Popović
– Pođimo, – kažem joj. Ili mi se čini da su njeni koraci. Jer, krupnja mjesec nad tamnom gorom. A takve su večeri bile u vrijeme naših zajedničkih snoviđenja.
Možda večeras miris iz davno nestalih kućica stiže kao uspomena sa ruba njenog velegrada. Onih kućica u čijim smo lađama svanjivali. U ranu je zoru nestajala kloneći se, govorila je, seljačkih pogleda iz susjedstva, tako imenujući prigradska područja. Zar ne, ljubljena moja, od seljačkih očiju?
I ponovim, samom sebi ponovim kad mi u sobu nekom fluidnom stazom uđu sati koji brišu mi jutro i zvijezde što pozlaćene još spavaju u tajni svemira. Tada su mi najbliže utvare mojih bivših života. I njen glas koji je znao svirati harfu s pjesmom kozmičkih zanosa… glasati se s prkosnoponosnim vatrama njenih „filozofsko-seksoloških“ traktata. Takvim je riječima častila svoja djela čije su klice i damari skovani još u pradjedovskim genima više rase… kojoj je prema njenim zaključcima pripadala.
Vjerna je bila svojim stavovima i nikada nije ustuknula… ni na pristaništima kasne mladosti umornu svjetlost puštajući da joj cijedi tinjajuće vatre izmišljene plemkinje čije je sjeme u sebi zalijevala iz
lažnih pehara, iz presušenih zabluda o takozvanim više i manje vrijednim rasama. Rasama među kojima
je moj lik zagonetnim smješkom izdvajala smještajući ga na pijedestal neponovljivih užitaka.
E, ljubljena moja… hoćeš li jednom shvatiti da si godine trošila sanjajući zaludnost stijegova, predajući se iluziji stavova o nadzemaljskoj ljubavi koju mogû pokloniti gotovo isključivo volšebni sinovi Mistike i Romantike? Zašto si razmaženu pretencioznost suprotstavljala neminovnoj imaginaciji? pitao sam je razmišljanjem, bez riječi.
Nekoć sam znatižljno slušao bajke o tobožnjim vještinama njenim, toj izmišljenoj hrizopeji s prefiksom „naj“… naj s kojim se, zaboga, nitko ne može pohvaliti, osim kraljevskih potomaka i tek ponekih neočekivano i nedokučivo sudbinski joj određenih sinova bez krune.
Nikad, ni onda kad su joj godine brže izmicale iz mojih stisnutih šaka i ona jedina u sebi stariju damu izmišljala na svim zborištima „kiča i neukusa“, nisam mario priskrbiti sebi etiketu mornara za njenu tlapnju plovidbē pozlaćenim brodovljem, niti drukčiji plamen u očima od onog koji je zadovoljavao kurtizanu na njenim sigurnim životnim pristaništima.
E, gdje su zlatna krila mjesečeva, gdje je plamen rano ubranih ruža, gdje su hedonističke sanjarije? Gdje su potonule zablude velike Čitateljice ljudskih duša, i sudbina?
Ponekad, rijetko, sretao sam je i pitao se čiji se to lik ogleda nad izblijedjelim vodama. U bojama vremenskog bezizlaza. Lik sličan algama i nesanicama mojega kvarta u kojem se uvijek dah jeseni nadnosi nad bujanje rumenila rujanskog lišća. Ili se samo sjećam treperenja i putanje naših srca u srebrenoj dolini mladosti.
I tek mi se činilo kako za sobom vuče gotovo sve svršene glagole, melankoliju urušenih kulā-u-oblacima, i kako odjekuje pokajnički i ponizno. Bez riječi, usamljena, nije željela da joj u očima čitam mutne zaborave.
Svim svojih najdubljim dubinama bića željela me podsjetiti da se uvijek može iscrtati znak jednakosti između novih početaka i naših očiju koje su se nekoć zagrljene budile visoko nad žamorom gradskim; da nikada nije kasno osvježiti naše odiseje sa mojim toplim zvijezdama i njenim plamtećim očima koje su se meni i sinovima aristokratskim zaklinjale na odanost urezivanu u znamen kamena zavjetnog.
U onom dobu kad su zaspale takve simbioze a ona počela bivati svjesna kako nije centar svijeta, lile su iza dalekih svijetlih prozora, neprestano su lile neke teške kiše… iza kojih sam je ponekad sretao u izdanju potrošenih oblina i zanosa. I onda, usamljeni, šutjeli smo zastalu sliku dana u jesenjim slutnjama samotnim, šutjeli kovitlanje lišća… koje uvijek ponovno biva početak simfonije neugasive… ali oslikane u ljutoj rani neminovne prolaznosti.
* * *
– Pođimo, kažem joj. Jer je iznenada stigla s nekom nedokučivom žeđi.
– Hoćemo li ako ti struk neće ugroziti moje oči što tvoju-nikad-ugaslu-vitkost još požele pasti …govorim očima po tijelu joj šetajući, dok se, rekli bi neznani, premišlja.
–Idemo li …pitam još jednom pa u bradu mrmljam (iznenada psujući zemaljske bogove, onomad formirane, oblikovane u plodnoj ratnoj baruštini humusa poklonjenog nemaru, neradu, nadutosti, osionosti, mašti, nemoralu, pohlepi), ti u svoje dvore, ja u zagrljaj svoje modrine i “Halucinacije”, kako li već vi poglavice nazivate moje uzuse lakomisleno i drsko prilazeći mi stavovima, načinu razmišljanja, neukim definiranjem ljudske slobode, spremni čak i mišljenje kašikom, a na temelju invalidne validnosti, dijeliti, drobim za sebe i nerazumljivo.
– Dvanaest je, moram stići na vrijeme, eno i jahta ti se šepuri, čeka te.
Tamo gdje ljeska more (opet nerazumljivo i resko šapćem), zove te imperija i sladak ulov, nemisliv i nedodirljiv, uvijek siguran u džepovima podanika, a krvav za nas obične smrtnike, jednostavne, prosječne, ograničene pameću, dvonoge kreature. Usudi se, majčin sine, i pogled duže zadržati na golemoj fasadi iznikloj iz znoja ljudskog – mogao bi okusiti i degenek od propovjednika demokracije, od vatrenog zagovornika borbe za pravdu, gušim riječi i dijelim ih s valovima koji šapuću.
Ili me želiš, kao nekad, zavesti na mojoj skromnoj lađi na putu do ekstatičnih školja, neplanski želiš… – ponovno mrmljam nečujno – okusiti, ne – oprobati naše mišiće, i u ovim godinama, napetost opipati, usnuti pored valova strujanja krvi malograđanske dok prstom i usnama crtaš ritual želje na palubi, na vjetru, a tijelo ti, već nago, klija mirisima uzdaha:
– Svi ćemo istim koritima, u ista ušća slit će se naši životi, naše žudnje, i nitko nas ništa nikada neće pitati. Ni tvoju Lu obavijestiti o nečem što preljubništvom nazivaš.
– Što to… Ti nešto stalno brbljaš? – pita me ne shvaćajući da je samo ona dugo romorila željom uvjerljivosti.
– Ni-šta, baš ni-šta – odgovaram slogovima pokušavajući ostaviti sliku drukčijeg sebe od onog kojeg je gutala u vrtovima obješenim o snove naših mariborskih soba i daleke valcere Beča, nezaboravnu glazbu hvarskih valova.
– Eno kamo idem, zaboravila si,- govorim joj. Razgovjetno kažem, ali ona se ne oblači.
Razodjeven snagom trena srce je negdje zapelo, mozak se ušutio a nešto bez imena želi po skliskom ulju bonace, niz struk violine zalutati volumenom njene nagosti iz koje niče uvijek isti nemir, ista rumen, ista žeđ. Pa šapućem, neznano izmješten iz čarolije i njenih nepotrošenih sanjarija:
– Pod kupolama ljeta, eno, tamo je tvoj bivak, dvorac. I tvoj životni suputnik.
Ali njena uzavrela krv ljušti slojeve odavno znane i moli očima:
– Put nas… uvijek s razlogom nekuda odvodi… Vidjet ćeš… okušaj slast kakva ne raste na drugim morima, ne izmišljaj moralne obespokoje, ne propusti dan… zbog zastarjele teorije o takozvanoj vjernosti i smiješnoj instituciji braka.
I brzo teče u želji da sebe probuđenu istopi, da ruke mi ubere za svoje bokove i tijelo, a ne zna da moja noć je hitra, da zov i miris su iscrtali valove i nebo ispod kojeg dopire jeka povijesnog – da će ljubav, ako i drukčije isplovim… i nastavim hod, uvijek i sve pobijediti, i silu ognja koja varkom ispije ponekad slabost ljudsku.