piše: Sandra Marelja Muić
Proljeće puno strasti u Hrvata; pršte eksplozivne teme na sve strane i to još u eri novog predsjednika. I baš je predsjednik taj koji je zakuhao sve sa svojom inauguracijom i treperavom himnom.
Naciju nije ni upola zanimala haljina prve dame, koliko angažman legendarne Josipe Lisac, za koju su mislili da će ne znam šta napraviti, osim ono što uvijek radi. To što nisu razumjeli o kojoj zemlji je riječ i na kojem jeziku pjeva, niju nužno ni bilo potrebno. Unatoč zvjezdanom statustu, prosječan Hrvat gasi radio kad naiđe Josipa, pa mi se čini da se ne trebamo previše nadati mainstream politici i slikanju sa kumicama na placu.
I dok predsjednik staloženo kreće u svoj mandat, u vladajućoj stranci iskre frcaju pred unutarstranačke izbore. Igre prijestolja u najboljoj maniri, i gimnazijalci na maturalcu u Barcelonu su jači sa svojim izjavama.
Iznenađujući rascjep u stranci servira Hrvatistancima zamorne replike na dnevnoj bazi, iritantno pozivanje na Boga i vjeru u svojim izjavama vraća nas desetljeća unatrag. Bezidejno smaranje puka par excellence.
U međuvremenu stranka Suverenista u svom programu predlaže brisanje antifašizma iz Ustava i dekomunizaciju (dobro nisu predložili dekontaminiranje), a predsjednik najveće oporbene stranke na upit novinarke zašto nema žena na vodećim funkcijama stranke, uoči Dana žena se ukopava metrima duboko sa izjavom da vodeće funkcije nisu za eksperimetiranje.
Hrvatistanci, ta najpobožnija nacija sa ove strane Ekvatora, ježe se pri najavi da će Hrvatska prihvaćati i zbrinjavati uplakanu migrantsku djecu udaljenu tisućama kilometara od svog doma koja su u toj svojoj nesreći još i bez roditelja ostala.
Čudi me da je iti jedna visibaba htjela izići kad vidi kakva ekipa ovdje caruje.
Cijelu situaciju dodatno je zagrijao zakon koji je nedavno istospolnim partnerima u RH dozvolio udomljavanje. Vrijeme karnevala pokazalo se kao idealna prilika za ideološke obračune, pa je tako bilo i paljenja lutaka gay parova, čak i sa komunističkom zvijezdom etc.
Sviđalo nam se to ili ne, legalna odluka je donešena, drakonsko paljenje prikaza živih bića sigurno nije u notama demokracije niti primjer zrelog društva. Djeca su jedina ta koju treba pitati žele li biti udomljeni i kod koga i kako im je bez doma. I da je društvo zrelo, onda bi netko odgovarao za taj čin, kao što bi odgovarao i za nedavnu izjavu da je – očito UDBA tada premalo ljudi ubila– .
No, tog kodeksa ponašanja nema u Hrvatistanu, svatko se drži svoje fotelje jednako kao i zaslona mobitela, ne ispušta iz ruke. Javne osobe bi trebale imati tu odgovornost prema društvu, kao i svi oni koji javno istupaju, upravo kao primjer odgovornog ponašanja.
Tiho i bešumno, na mala vrata u to sve se ušuljao i dugoočekivani koronavirus i gricka predstojeću sezonu i predsezonu – ono sve i ono jedino što imamo, jer nečeg drugog i nemamo. Vrli novi svijet pun apartmana s tuš kabinama iz Pevexa i vila s friško uglavljenim bazenom već navlači korotu.
U medijima su virus toliko spominjali dokle god se nije taj prvi nesretnik vratio iz Italije i donio ga sa sobom. Jedina prednost ove najnovije pošasti je što je došla u pravo vrijeme kada nam se promijenio ministar zdravstva. Bivši ministar u svom specifičnom epskom stilu uvijek je mislio da mora ispričatii širu priču negdje iz sredine knjiga, prije nego krene s početkom. Da ga je dopala još i epizoda sa koronom, svi bi otišli dobrovoljno u karantenu.
Sada smo mirni, sada imamo opet novu temu, nešto čime se možemo beskonačno baviti i žustro raspravljati, nabijati klikove portalima s vijestima o virusu.
„Najboljima manjka svako uvjerenje, a najgori su puni intenzivne strasti“, kako reče Yeats. Takvi smo otprilike i mi.