piše: Marija Kukić
Danas su u domu Gospodnjem ponovno procvjetali ljiljani. Nježni, bijeli, mirisni. I čisti. Bez ijedne mrlje na neokaljanim laticama.
Poput najnježnijih pahuljica dolepršali su nošeni čistoćom duše i puninom radosti ka najsvečanijem i najsvetijem danu života. Raširili su svoje latice i u njih prvi puta u naručje primili Krista.
Bijela hostija, bijeli ljiljani, bjelina njihove duše. Radost koju šire oko sebe ispunjava srca njihovih roditelja, baka, djedova, braće, sestara, kumova …svih koji su nazočili današnjoj svečanosti.
To nije radost koja se može kupiti novcem, zlatom, srebrom, to je radost koju čovjek uistinu mora istinski doživjeti.
A oni …nježni i bijeli ljiljani. Koliko dugo će cvjetati, koliko dugo mirisati, koliko dugo će njihove latice ostati neokaljane?
Hoće li uskoro koji olujni vjetar otkinuti latice i ostaviti ih negdje u pustoši ili će ih možda tihi povjetarac sačuvati netaknute na bijelom rascvalom cvijetu?
To će svakako ovisiti o suncu koje će ih grijati toplinom svoje ljubavi i milovati nježnošću svojih zraka, o vodi – izvoru života — koja će ih žedne pojiti, o tlu na koje će pasti, a koje će ih hraniti i za budući život oblikovati.
Danas su procvali ovogodišnji ljiljani. Danas su primili Prvu svetu pričest.
U njihovom cvjetanju mnogi su pomogli. Naravno, bez roditeljske skrbi, brige, odgovornosti i ljubavi, bez njihovog sunca, vode i tla sve bi bilo puno teže.
A vjernicima i svima ostalima ostaje da štite i čuvaju čistoću ljiljana od opakih vjetrova i da im pomognu u njihovom hodu pravim, neiskvarenim stazama.
O kako je danas teško sačuvati čovjeka od
pošasti modernoga doba. A što tek reći za
ova nevina bezazlena, neiskvarena bića… Na
koju stranu će ih baciti “vjetar” nemilosrdni koji
zahvaljujući nama odraslima neprestano vreba
iz svih utvrda pokvarenosti, koju nazivamo raz
nim suvremenim pogledima na svijet. Neka ih
dragi Bog čuva…………