piše: Marija Matijašević
Stružec/50 godina od osmog razreda!
Već u veljači sam počela s organizacijom ove polustoljetne proslave.
Trebalo je pronaći ljude i telefone od svih vršnjaka, rođenih 1949. godine koji su išli s nama u osmi razred u Popovači.
Zahtjevan je i skup to posao. Zovi ovoga, zovi onoga, ovaj pozna ovoga, onaj pozna njegovoga prijatelja …
Najteže je bilo sa ženama koje su udajom promijenile prezime. Neke nisam uopće pronašla. A neki su u Njemačkoj, pa neće moći doći.
I skupila ja tako 38 ljudi. Sve uredno obavijestila. Svi su se radovali i obećali doći.
Još jednom sam tjedan dana prije proslave, sve opet obavijestila, i sve pitala je li siguran dolazak, radi narudžbe jela. Svi su potvrdili.
Cijena je dogovorena – 100 kuna po osobi. Otišla sam u susjedno selo Osekovo naručila jelo, juha, dva odojka, tri vrste salate, dvije vrste štrudlina.
Kako imamo muzičara iz “razreda” jedan je već otkazao, pitala sam njega dali bi nas mogao malo zabaviti. Rekao je da imaju nastup, pa sam morala angažirati druge.
Povećala sam sliku osmog razreda, napravila broševe s brojem 50 i unutra stavila sliku iz osmog razreda, te napisala ime i prezime.
A onda je došao taj dan.
U Osekovu, selu pokraj Strušca, na imanju jednog prijatelja, pod nazivom “Seoski turizam Bistrički”, dočekivala sam osmaše. Dva mlada mužikaša su svojim muziciranjem uljepšali atmosferu, kako na dolasku, tako i za vrijeme ponovnog “u/pre/poznavanja”.
Kada su osmaši počeli dolaziti, naravno da nije nitko nikoga poznao. Predugi je to period.
To je i bio najljepši trenutak svega. Morali su pročitati na brošu prezime, a onda su se sjetili svih.
Na žalost, nekolicina naših vršnjaka kao i bivših učitelja, više nije živa, pa je sama ta činjenica izazivala konfuziju, jer su mnogi to tek sada doznali.
Bilo je tu priča iz djetinjstva, lijepih sjećanja i dogodovština iz školskog života..
Meni su pričali, kako sam došla sa sela u Popovaču, sa dugim i debelim crnim kečkama. Usput su mi čestitali rođendan, s puno cvijeća i dobrih želja, te zahvalili za sav moj trud oko proslave.
Na žalost, došlo je manje od pola osmaša, ali skoro nitko od onih koji su odmah prihvatili ideju susreta. Kod nekih je prevladao mentalitet koji se ovdje nije nikada promijenio – ljudi nisu kod dane riječi. Žalosno, ali stvarno.
Od nastavnika (živućih), isto nitko nije došao. Mada se nitko od preostalih osmaša nije više javljao niti ispričao zbog nedolaska – mi koji smo se susreli, bili smo i ostali sretni što smo se ponovno vidjeli/upoznali. To nema cijene.
Proslava je bila veličanstvena. G-đa Marija je na sve mislila i upriličila nezaboravno druženje. Utrošila je mnogo vremena i truda, te time imala i mnogo troškova. Uspjeh druženja je bio potpun.Svi smo bili razdragani, veseli i sretni. Pjevali smo, plesali, pričali viceve i družili se dugo u noć. Jedino šteta što mnogo naših osmaša nije došlo. Neka im je žao, propustili su jedno prekrasno druženje koje se više nikada neće ponoviti. Velika hvala Mariji što nam je priredila tako divno druženje.