piše: Drago Oršić
Sjedim u toploj sobi, moga sadašnjega doma, a vani prava, kako bi rekli, crna jesen. Prije par dana susreli smo se i sa prvim snijegom. Ne, nisu to bile sporadične pahulje, nego pravi snijeg, prekrio polja i drveće s dobrih, petnaestak centimetara debelim pokrovom. Nije se dugo zadržao jer ovo doba godine još nije pogodno za njegov duži boravak, ali nagovjestio nam je kako će ga, barem prema starim pravilima, ove godine biti dosta i ranije nego što smo očekivali.
Stresem se, jer nisam baš ljubitelj snijega, naročito ne kada sam na putu autom, ali sada kao penzioner, nisam prisiljen putovati u neko određeno vrijeme, nego mogu ipak birati. I, moji dolje u Hrvatskoj, javiše da su se pobrinuli za ogrijev pa nekako lakše gledam na dolazak zime. Nije uvijek bilo tako.
Sjetim se tako, osamdesetih, i prilika koje su onda vladale. Ogrijev za zimu sam još u ljeto s jednim poznanikom dogovorio, i naravno i platio, jer onda još bijahu i roditelji moje supruge u našemu kućanstvu dolje, a i naša djeca su tamo živjela.
A u to vrijeme, kao da se sve ukleto moralo dogoditi. Drva, naravno, nisu bila isporučena iako je već dobrano zahladilo, a i stari crno bijeli televizor izdao, pa se reparatura više nije isplatila. Telefonski im javih da ne poduzimaju ništa, niti u vezi ogrijeva, niti u vezi tv prijemnika jer ja i supruga stižemo za par dana i nadamo se sve dovesti u red. Još moja supruga predloži, kako možda ne bi bilo zgorega, ovdje kupiti tv prijemnik, naravno neku dobru marku, pa ga uvesti jer onda možemo biti sigurni da se neće brzo pokvariti, a i proći ćemo jeftinije, jer su onda cijene tv prijemnika, ovdje, jako spuštene, očekivali su se novi modeli za Božićnu prodaju.
Nisam bio jedino siguran smijemo li uvesti tv prijemnik u Jugu i kolika je carina. Sjetih se da smo nedavno bili u Konzulatu i da negdje imam njihov prospekt, koji uzesmo po izlasku, a na njemu i telefonski broj, pa se odlučih nazvati ih i zamoliti za informaciju. I nazvah.
– Hallo, moje ime je …… i zamolio bih vas za jednu informaciju.
– Šta vas zanima, javi se ljubazan ženski glas.
– Znate, za koji dan se spremam doma, pa me interesira mogu li uvesti televizor u boji, naravno uz plaćanje carinskih pristojbi.
– Samo malo, moram upitati odgovornoga druga.
Pošto slušalica nije bila spuštena, jasno sam ju čuo kako dovikuje: -Hej, Anđelko, evo jedan pita jel smije uvesti televizor u boji da plati carinu? Odgovor nisam uspio čuti, valjda zbog udaljenosti onoga …kako predpostavih …Andjelka.
– Pričekajte, sada će vam drug sve objasniti, reče ljubazni ženski glas.
– Halo, javi se sada, ne toliko ljubazni muški glas. Tebe zanima jel možes uvesti televizor, i to u boji, crno bijeli sad nije dobar?
– Izvinite, rekoh začuđen takovim tonom i pitanjem, ja vas nisam pitao šta je dobro ili nije dobro, nego samo želim znati da li kao radnik na privremenome radu imam pravo uvesti televizor u boji i kolika bi bila carina na istoga.
Nakon kraće stanke, valjda iznenađen mojim jasnim vokabularom ipak mi odgovori.
– Da, imaš pravo, ali samo do 51 cm veličine ekrana, veći ne smije biti.
– Ali kakova je to sad logika, pa zar je zakonodavcu važno da veličina ekrana ne bude veća od 51 cm?
– Ne znam ti ja to, i nemoj filozofirati, ovdje tako piše i točka.
Nisam htio više diskutirati i zahvalih se neljubaznome namješteniku konzulata. Nisam mu htio spomenuti da bi ipak trebao drugačije komunicirati s ljudima, jer on ipak u neku ruku predstavlja državu čiji je namještenik.
Istoga popodneva, supruga i ja , vrlo povoljno kupismo televizor, marke Grunding, veličine ekrana 51 cm, kako nam je rečeno, ali ipak stereo. Dva dana kasnije, dobro raspoloženi krenusmo na put. Iz Frankfurta krenusmo negdje prije ponoći, jer noću ipak nije tako gust saobraćaj, i negdje oko 7 sati ujutro dođosmo na granični prijelaz Šentilj.
Bio sam ugodno iznenađen, jer na granici nije bilo nikoga, ali to je valjda uvjetovalo vrijeme u kojemu smo putovali. Poslije kontrole putovnica, morali smo pričekati dok se drug carinik, pomalo nevoljko, izvukao iz svoga domicila. Ja sam već bio vani i otvorivši prtljažnik čekao njegov dolazak.
–Dobro jutro, pozdravi on nekako tmurno, šta imaš za prijaviti, i zijevnu, poduže, valjda mi stavljajući do znanja, gdje sam baš sada morao naići.
– Imam televizor u boji, novi, 51 cm ekran i stereo, i htio bih ga cariniti, rekoh vedro jer nisam očekivao nikakove probleme.
– Ne može, odbrusi on kratko, a ja se zagrcnuh.
– Kako, pobogu „ne može“, pa ja sam extra pitao u konzulatu u Frankfurtu i oni mi dadoše podatke da je to dozvoljeno uvesti, naravno uz plačanje carine.
– Ne-Mo-Že …ponovi on kako bi dao važnosti svojoj izjavi od prije … a s time, što su ti rekli u konzulatu, možeš obrisati guzicu. Ovdje sam ja zakon, i kad ja kažem „ne može“, onda ne može.
Ostao sam bez texta. Stojim, zatečen. Šta sada? Kuda? Kako?
– Pa dobro, šta sada trebam činiti.
– Vozi ga natrag, lakonski odgovori.
– Čovječe, ja živim u Frankfurtu, kako sada da se vratim?
– Pa ne moraš u Frankfurt, ostavi ga negdje u Austriji, pa kad se budeš vraćao uzmeš ga sa sobom.
– Kome ću ga ostaviti u Austriji, zar mi ga ne možete upisati u putovnicu, a ja ću to poništiti kada se budem vraćao.
– E, to može samo moraš prvo u Špediciji izvaditi transportni list, to ti ne košta puno pa možeš dalje kući.
I tako, izvadih transportni list, nije koštao puno, u njega unesoh sve podatke televizora i konačno krenuh dalje. Možda sam trebao poslušati carinika, pa po njegovim uputama reći, kako je to stari televizor, kako nije u boji i kako ima mali ekran, jer po njegovom, onda bi se možda dogovorili, a ja htio pošteno uvesti televizor .U Brodskoj carini radio je tada moj kolega iz djetinjstva, pa sam pokušao preko njega ocariniti televizor, ali unatoč svim naporima, nisam uspio. Morao sam ga vratiti u Njemačk
Najveće razočaranje, doživila je moja, sada pokojna, punica, jer ona je najbolje mogla zaspati gledajući televizor u dnevnoj sobi. Kako bih ju umirio obećah da ćemo, za one novce koje smo namijenili za carinu, kupiti novi televizor i to u boji.Ali, avaj! Bijaše to vrijeme kada je puno toga nedostajalo u Jugi, pa tako, iako si imao novac nisi mogao kupiti ovoga ili onoga, a bome niti televizora u boji. Crno bijeli nisam htio. U jednoj trgovini mi rekoše da će poslije podne stići šest televizora, ali su svi već obećani, no neka ipak dođem, jer oni još ne znaju cijenu, pa ako netko odustane …
Imao sam sreću. Cijena je, za ondašnje prilike bila enormna i našla se osoba koja je odustala. Svi smo bili, koliko toliko zadovoljni, i ja koji sam riješio barem djelomićno, dio problema, i punica, koja je sada mogla mirno zaspati, i država, koja je valjda spriječila propast državne TV produkcije, i carinik, koji je u svojim očima konačno dokazao …država i zakon to sam ja! …a vjerojatno i neljubazni službenik konzulata, koji se uspio otarasiti još jednoga zajebanta, koji ga je smetao u njegovu neradu.
Redovno pratim zbivanja u Hrvatskoj, uočavam pravac kojim nas vode i izvlačim iz svega pouku:- Ne valja puno ni razmišljati!