TERAPIJA

piše: Marija Kukić
Započet ću ovu crticu rečenicom koja me se posebno dojmila: „Život je zavežljaj malih stvari.“ ( Oliver Wendell Holmes )

I  zaista. Spleten je od svega i svačega, nošen s manjom ili većom lakoćom, s manjom ili većom teškoćom, ali život je  – život.

A onda, jednog trenutka, u  jednom treperavom djeliću sekunde, zavežljaj se počinje otpetljavati.

Kada se zavežljaj odmota, sve ono što je u njemu bilo počinje se polako prosipati, gubiti, nestajati …

Dobro je ako se izgubi nešto sitno, nevažno, bezvrijedno, ali što i kako  postupiti kada iz zavežljaja ispadne veliko, važno, nezamjenjivo?               

I zavežljaj moga života  jednoga trenutka se do kraja odmotao. Iz njega je u vječnost otišla osoba s kojom sam više od četiri desetljeća dijelila sve dobro i zlo zajedničkog života. Kao i na svakom životnom putu i ovdje je bilo i trnja i ruža.

Trnje sam  već s njegovim odlaskom u korijenu sasjekla, a  ostale  su ruže kojih ću miris i ljepotu čuvati trajno.

„I najnesretnijii život ima svojih sunčanih  trenutaka i, pod pijeskom i kamenjem, svoje sitne cvjetiće sreće.“                (Hermann Hesse )

Mislila sam da je ovo i za mene kraj.

O onome što sam proživljavala beskorisno je pisati. Svi koji su  doživjeli nešto slično znaju kako izgleda život nakon gubitka životnog suputnika. Jedino vjera da ćemo se jednom naći  tamo negdje na nekom drugom i  boljem mjestu, jedino to mi je davalo volju da ustrajem, da  živim za svoju djecu i unučad, da  ne pokleknem. No, bilo je teško.

Kako nastaviti? Kako „zaposliti“ mozak pozitivnim mislima? Što činiti? Kako dalje?

A, onda, gledajući  me kako samujem u svojoj boli, kći Martina   predložila mi je da pokušam  pisati.

Pa, kako ću to moći? Nisam ni pisac, ni novinar, ja sam jedna dugogodišnja učiteljica. Ne želim se „pojavljivati“ u  javnosti.  Iako sam i prije znala nešto napisati, onako za svoju dušu ili za stranicu naše župe, nisam o pisanju uopće razmišljala.

Poslušala sam  na kraju njen savjet i poslala  svoj tekst na HGB. Ugodno sam se iznenadila kada sam dobila povratnu informaciju od Sonje i  Emila da će moj rad već sutradan objaviti i da će ga  „urednička ruka malo pomilovati“.

Bila sam uzbuđena poput djeteta kada sam sljedećeg  jutra ugledala  na portalu svoje “Tri ruže”.

Suradnja se nastavila sve dok jednoga dana …

Toga dana javili su se urednici i rekli otprilike ovako; da mi tekst neće objaviti, da oni ne žele ovakvu Mariju kakvu sada gledaju kroz njene tekstove, da Marija može i mora drugačije, da Marija izvrsno uočava detalje oko sebe, da ima potencijal  i za nešto drugačije, vedrije tekstove…. i  tako…

Ne znam što je još rečeno… jer bila sam i jako nesretna i jako tužna. Donijela sam odluku da moram nastaviti i pokušati drugačije.

Počela sam se okretati događajima oko sebe, događajima i likovima iz stvarnog života, prisjećati se nekih zanimljivih trenutaka iz prošlosti, i eto… suradnja se nastavila do danas.

Zašto sam ovoj crtici dala naslov Terapija?

Naime, Sonja i Emil liječili su moju tugu. Svaka objavljena priča, pjesma, fotografija, meni su bili melem na svježu ranu. Kad god mi je bilo najteže, uzela bih olovku i papir i svoja sjećanja i/ili razmišljanja stavila na tu bijelu čudesnu podlogu. Kakvu li  je samo moć imao taj  bijeli list papira! A Sonja i Emil  sve su pomno pročitali, proučili i na  portal  stavili.

Oni su bili moja potpora i snaga. Iako daleko, osjetili su i znali kako se osjećam i kojim putem me treba usmjeravati. I svakim tjednom su u tome sve više uspijevali. Suradnja s njima i s HGB držala me je na životu i  pomogla da mogu funkcionirati, izvršavati svoje radne,  ali i druge obveze, da kročim naprijed. Doduše sitnim, laganim, gotovo neprimjetnim korakom.

Kao da me je neka sila tjerala da pišem, pišem i da u pisanju ne mislim toliko na svoje probleme. Ipak, sjećanja ne može nitko izbrisati. Ona su svježa i sigurno  neće još dugo, dugo izblijedjeti.

„Bog nam je dao sjećanje

  Tako da možemo imati ruže u prosincu.“   ( James Barrie )

Urednici HGB bili su moji putokazi u najtežim  trenutcima, bili su moja spasonosna  terapija. Svaki puta kada su objavili moj uradak, ja sam bila radosna. Uz njih sam shvatila da je „život  crtež bez gumice za brisanje“ (nepoznati autor ) i da je „život zvijezda koja lebdi između noći i dana na samom kraju horizonta.“ ( Bayron )

Samo ovisi o tome čija će snaga, snaga noći  ili dana,  prevagnuti. I, naravno koju će životnu  zvijezdu sam čovjek odabrati! Sam ili uz nečiji podršku i poticaj!

Sonja, Emile, hvala vam!