JEDNA NA BRZINU

Dajana Sabo
Tamo, kroz tišinu navire se smijeh ovaj puta praznih tonova
ispunjavaju redove između rečenica koje si noćima izgovaramo,
čuje se i dalje tapkanje prstiju po poznatim putevima
nacrtanim slovima
zapeli smo negdje između ili bar na kratko zastali
da se obazremo na treptaj Sunca koje još uvijek tako hladno grije,
peče me, možda malo i previše, ta pomisao stvaranja okvira
oko tvojih stihova, jer znamo da su previše nestabilni da
se svaki put izgovaraju jednakim tonovima, onim istim,
nama poznatim
Tamo, kroz praskozorje, još te gledam kako spavaš,
lebdiš negdje u snovima, i ja te držim, smješkam se
punini tvoga sna, odbrojavam slova da vidim jesam li
ispunila kvotu , dužinu tvoje tišine dok ti pišem
i slušam pažljivo zvuk lomljenja perja pod tvojim prstima,
iako rečeno da mi strašno smeta ta tvoja kompulzivnost
sada ipak priznajem da je svaka riječ namjenjena baš tome
i baš tebi da znaš sada i kad zaspeš da je i ova jedna na brzinu
napisana – bila već davno prije dobro isplanirana.