Što je o netom prošloj osmoj po redu internacionalnoj dječjoj krunici rekla voditeljica Zbora mladih Hrvatske katoličke misije Berlin
Suzana Smolković
Djeca su budućnost, ne samo naše misije, već i cijele Berlinske biskupije, zato je toliko bitno posvetiti im se, približiti ih Bogu, jačati ih u vjeri i to na način koji im je prikladan, koji oni razumiju, koji ih potakne da otvore svoja mala srca Bogu.
A sve je to učinkovitije, kada to dožive u velikoj grupi, kada vide, da nisu sami u ovoj berlinskoj dijaspori, nego da su dio jedne zajednice, jedne internacionalne crkve.
A sve to želi internacionalna krunica postići.
Kako opisati napetost prije krunice?
Razmišljanja o tome, hoće li se naši roditelji i roditelji stranih misija odazvati, hoće li doći s djecom ili će sve one pripreme biti uzaludne, pripreme za koje samo najuži krug zna koliko su energije i vremena uložene u njih.
Kada smo čule, da nam se Nuncij odazvao i da će biti istovremeno prisutni i stari i novi župnik, bile smo iznimno sretne.
Mašinerija u pozadini je radila punom parom. I to je nešto, u čemu je naša misija stvarno posebna. Sve one mlade obitelji, mame koje su pekle kolače, slagale salu, puhale balone, pripremale naše male animatore, uvježbavale znakove sa njima, pripremile crkvu i niz ostalih procesa, bez svih njih, koji marljivo rade u pozadini, krunica se ne bi mogla postaviti na noge.
A kada sam dva dana prije krunice čula, da je SD Croatia otkazala trening i dečkima dala na zadatak da dođu umjesto toga na krunicu, naježila sam se i zahvalila Bogu, jer ipak smo mi složni u onim bitnim trenucima!
Zbor mladih se pripremao zajedno sa instrumentalistima za krunicu, sa ciljem, da čim više djece potakne, da zapjevaju i time Boga slave, da djeca osjete kako vjera i crkva mogu biti povezani sa veseljem u zajedništvu.
Baš zato izabrali smo svima poznate “dječje” pjesme na hrvatskom, engleskom i njemačkom jeziku. A i naši instrumentalisti su bili internacionalni, Sergej Abramov iz Ukrajine, Phillip Maciejevski iz Poljske i Ana Draganović iz Hrvatske.
Neizmjerno sam ponosna na sve njih. Iako je ozvučenje u crkvi opet bilo jako loše, uspjeli su mladi s pjevanjem i muzikom djeci otvoriti srca, podigli su djecu na noge. Smatram da se još nikada nije čulo toliko raspjevane i razdragane djece u našoj crkvi.
A trenutak kada su najmlađi oko oltara predvodili krunicu, kada su djeca mahala ružama, kada su se na kraj svi zajedno okupili i Nuncij, fratri, djeca i mladi i svi pjevali zajedno Laudato si, jednostavno koža mi se ježila.
To su trenuci, kada mislim, da sav trud, sva muka, sva odricanja u tom radu se isplate te da nisu uzaludni. U svemu tome naši su mladi odigrali jako bitnu ulogu.
Na nama je, da osiguramo budućnost naše misije i budućnost Crkve. Internacionalna krunica jedan je od načina. Dokaz je da se isplati ulagati vrijeme u naše najmlađe i mlade. Trebamo to činit i u budućnost na ovaj i druge načine.