BOLJE JE BITI NEGO IMATI

IZ DRUGIH MEDIJA ..In memoriam/sbplus
Prijatelj, drug, kolega, poznanik… neke su od odrednica koje određuju suodnos među ljudima.

Prijatelj. Bila bi mi čast, ali tako se nikada zvali nismo.

Poznanik. Previše je to površan odnos da bih naš takvim nazvati mogao.

Kolega. Četiri godine i meni je suradnik bio – na poslu kojeg elita ne voli ako ga pošteno radiš – ali, tek kolegom ga zvati, ne bi korektno bilo.

Drug. Ili genosse, kako smo često oslovljavali se, bila bi prava mjera. Drug, jer nam je to materinji jezik, a genosse, jer smo njemačkom preciznošću dozirali ideološku komponentu te riječi.

Moj drug dakle, a za sve suradnike Emil, nakon duge i teške bolesti, netom po izlasku iz slavonskobrodske Opće bolnice „Dr. Josip Benčević”, 10. listopada 2014. godine, u 22,10 sati, u 66-oj godini života, napustio je svijet i kao kolumnist informativnog portala SBplus. Medija kojeg – pored matičnog ‘Hrvatskog glasa Berlin’ – obogatio je dubokim tragom osebujnog stila i hrabrog sadržaja.

Mada ovaj svijet nije napustio svojom voljom, niti u prosječnoj dobi za taj put, Emil je u vječni život otišao zahvaljujući i svojim djelima na zemlji.

A, na zemlju došao je voljom majke Čehinje i oca Slovaka, 13. travnja 1948. u malom bosanskom selu Drenova, gdje je završio prvi razred osnovne škole.

Od njegove osme godine, slavonsko-brodsko predgrađe podno gore Dilj, Bartolovci, postat će njegov zavičaj.

Osnovnu školu završio je u Sibinju, a strojarski tehničar postao u Slavonskom Brodu. Svoje prve radne zadaće dobio je u oriovačkoj tvornici namještaja ‘Oriolik’, gdje je ostao dok se nije oženio Biserkom Magdić, s kojom je, mjesec dana poslije svadbe, 1973. godine, kao gastarbeiter, otišao obrađivati aluminij u zapadnonjemački gradić Meschede.

Iste godine rodio im se sin Kruno, a sedam godina kasnije i Krešimir. Sinovi su ga učinili ponosnim djedom Line iNoah.

Nakon petogodišnje obrade aluminija Emil je s obitelji preselio u Remscheid gdje je radio do 1985., kad je teško obolio zbog čega je 1987. umirovljen.

Novinarstvom počeo se baviti 1990. pišući za hrvatski tjednik ‘Plavo zvono’ iz Kölna, u kojem će ubrzo postati i zamjenik glavnog urednika. Pored toga, bio je dopisnik brojnih hrvatskih dnevnih, tjednih i mjesečnih izdanja (Večernji list, Arena, Matica…) i njemačkih radio emisija, novina (Stern, Spiegel…) putem kojih je širio istinu o Domovinskom ratu u Hrvatskoj i potrebu za humanitarnom pomoći ugroženim dijelovima zemlje i naroda.

Krajem 2006. godine, iako obitelj s njime nije mogla poći, Emil se vratio u hrvatski zavičaj. Pored uživanja u diljskom zraku i sestrinim nedjeljnim objedima, polako se aktivno vraćao svojim užicima – pisanoj riječi.

Od 2007. godine surađivao je s prvim brodskim portalom ‘SBbonline’, od 2008. suosnivač je, kolumnist i urednik ‘Hrvatskog glasa Berlin’, a od 2010. godine, intenzivno radio je i kao novinar kolumnist informativnog portala ‘SBplus’.

U ime svih kolegica i kolega s kojima je surađivao na SBplus-u, njegovoj obitelji izražavam iskrenu sućut, a Emilu javnu zahvalu jer je, hrabro radeći svoj posao, svjedočio kako je bolje biti nego imati.