NEK CIJELI OVAJ SVIJET

 2. dio: Jalta, Jalta

tekst: Marija Kukić
Kutjevo-Zagreb/Hodajući Vlaškom ulicom prema Gornjem gradu i kazalištu Komedija, motale su mi se glavom najrazličitija  pitanja:

„Pa, ja nemam sluha. Kako će mi uopće „sjesti“ jedan mjuzikl?“
„Koliko dugo će  trajati  predstava?“
„Hoće li mi biti dosadno?“
„Tko će igrati glavne uloge?“

Još mnoštvo drugih manje bitnih i nebitnih pitanja rojilo se poput napasnih muha po glavi. Odgovori će brzo stići. Za nekoliko trenutaka.

Imala sam najbolje mjesto; drugi red, drugo sjedalo desno. Sredina. Ispred mene nekoliko praznih sjedala. Pozornica tako blizu  da mislim kako je mogu rukom dohvatiti. Viri iz „rupe“ ispred ili ispod pozornice i glava dirigenta. Zastori su još uvijek navučeni, spušteni.

S nestrpljenjem očekujem početak. Puna znatiželje, puna uzbuđenja!

Gle, zastor se diže!

Uz taktove glazbe, na velikom platnu prikazuju se scene s prve izvedbe iz 1972. godine, i prvi glumci mjuzikla. Uskoro počinje predstava.

Uživala sam od samog početka. Nisam znala što mi je ljepše i bolje; scena, kostimi, pokreti glumaca uvježbani  do savršenstva, gluma, pjevanje, glazba …

U jednom čarobnom trenutku na sceni se pojavi Sandra. Što mislite koja? Pa, naravno – Bagarić.

A zatim slijedi  jedan još ljepši trenutak. Moj omiljeni glazbenik Đani Stipaničev! Velika je stvar vidjeti ove umjetnike uživo. A tek čuti njihove prekrasne glasove!

 Prvi dio je gotov. Odlazimo na kratki odmor. U predvorju nam nude šampanjac.

„Poslužite se, molim vas! Večeras je Noć kazališta“, govori nam uljudni ženski glas.

Pijuckajući ponuđeni šampanjac, uz lagano sređivanje dojmova, vratih se na svoje mjesto u kazalište. Jednako, možda čak i s većim žarom uživala sam i u nastavku mjuzikla. Divila sam se prekrasnim bogatim kostimima, raskoši scenografije, izvrsnoj glazbi, vrhunskoj interpretaciji…

Poželjela sam na trenutak sjesti na opjevanu zelenu livadu iz mjuzikla, dodirnuti  vlati njene mlade trave, pomirisati njeno cvijeće, otploviti u mjesto

  „… na svijetu  u kojem živimo mi
I gdje još sunca ima,
Gdje postoje još sni…“

Kada sam se iz carstva snova vratila u svijet stvarnosti, kazalištem su odjekivali  glazba i stihovi:

„Neka cijeli ovaj svijet
Zove se bajka.
Zelena i mirisna
Cvjetna sva i nevina
 livada iz sna.“

Na kraju predstave dvoranom se prolomio dugi gromoglasni pljesak. Izgleda da je svima predstava bila vrhunski užitak i doživljaj za pamćenje. Još i sada  „bride“ mi dlanovi od pljeskanja.

Što na kraju reći? Bilo je prekrasno!

„ I neka cijeli ovaj svijet
Još sja u suncu,
 neka naša Zemlja sva,
Postane sretna.“

Upravo onoliko koliko smo današnja publika  i ja ove večeri bili sretni.!