piše: Josip Prudeus
Neobičan je i neshvatljiv čovjekov život.
Iz godine u godinu, iz dana u dan krećeš se među ljudima i stvarima.
Ima dana kada sja sunce a da ni sam ne znaš zašto.
Zadovoljan si.
Vidiš dobre, lijepe strane života.
Smiješ se, zahvalan si i plešeš.
Posao ti ide od ruke.
Svi su ti ljubazni.
Ali ti ne znaš zašto.
Možda si dobro spavao.
Možda si naišao na dobra čovjeka pa se osjećaš ugodno.
Misliš: neka tako ostane, taj mir, ta duboka radost.
A onda odjednom sve postane drukčije,
kao kad se oblaci navuku na presjajno sunce – tako te obuzme žalost.
Sve ti izgleda crno.
Misliš da te drugi više ne trebaju.
U sitnicama nalaziš razloge da kukaš, prigovaraš, zavidiš, optužuješ.
Misliš: uvijek će tako biti, ovo raspoloženje nikada više neće nestati.
I opet ne znaš zašto.
Možda si umoran.
Ne znaš.
Zašto sve mora biti tako?
Zato jer je čovjek dio „prirode“,
s proljećem i jeseni, s toplinom ljeta i hladnoćom zime.
Jer slijedi ritam mora: plimu i oseku.
Jer je naše biće neprestano ponavljanje „života“ i „umiranja“.
Kad to shvatiš, moći ćeš i dalje živjeti odvažno i pouzdano,
jer znaš: iza svake noći dolazi novo jutro.
Mogneš li to prihvatiti,
usvojiš li to redovito dizanje i padanje,
ulazit ćeš u život
sve dublje i dublje.
Često sam se već pitao:
zašto su neki ljudi sretni, a drugi nesretni:
tragajući za najdubljim razlogom čovjekove sreće,
nikada kao razlog nisam pronašao novac,
imetak,
raskoš,
dokolicu,
dobit, zabavu, slavljenje i uživanje.
Naprotiv,
kod sretnih ljudi
uvijek sam nalazio radost
u malim stvarima.
Luda pohlepnost njima je strana.
Oni žive sigurni da imaju razlog
da žive – i cilj života.
Kod sretnih ljudi
nikad nisam pronašao neumornu jurnjavu,
zaslijepljeno trčanje za zlatnim teletom,
nikada prisilu
da sebe stave na scenu
i sami sebe veličaju.
Oni su nadprosječno pošteni,
otvoreni i jednostavni.
Sretni ljudi posjeduju dobru dar humora.
On im omogućuje
nasmijati se,
katkad čak
i vlastitoj nevolji.
Sretan čovjek živi zadovoljno
i zrači mir među ljude oko sebe.
Njegova razdraganost privlači djecu.
On misli samo na dobro u ljudima
i ima mnogo prijatelja.
Donosi svjetlo tamo gdje je tama.
Sretan čovjek ne zaljubljuje se u svoje probleme.
On sam čini nešto
i ne očekuje sve od drugih.
Ne misli da je sreća
veliki zgoditak na lutriji,
nego zna:
sreća je kao sjena koja te prati
kad na nju ne misliš;
ona je jeka
koja odgovara
na dar
sama sebe.
Sretan čovjek donosi blagoslov,
nesretan brigu.
Sretan čovjek nije opasan.
On je shvatio da sreća ima mnogo dijelova
i da uvijek jedan dio nedostaje,
ali se na to ne osvrće;
raduje se onomu
što ima.