GUSTIRANJE IZ SUBOTICE

Otvaramo rubriku našem novom suradniku, Ivanu Tumbasu i radujemo se prilozima koji govore o životu Hrvata u Subotici, Vojvodini, Srbiji. Stil, formu i sadržaj priloga, ostavljamo Ivanu na volju. (Uredništvo)

piše: Ivan Tumbas
Poštovani čitatelji glasnika Hrvata Berlina. Pišem vam iz Srbije, točnije njene  pokrajine Vojvodine ili regionalno gledano iz Bačke, iz grada Subotice.

Moje Ime je Ivan Tumbas. Rođen sam u ovome gradu gdje su moja pokoljenja trbuhom za kruhom došli iz kršnih krajeva Hrvatske i ponosito nose svoju bunjevačku etničku  pripadnost.

Naša nekadašnja ognjišta čuvam, to su naši zaboravljeni „salaši“ (domovi naših predaka), te možemo pokazati postojanje naših korjena.

Moja obitelj živi u kršćanskom životu, što sam prenio od mojih pređa. Imamo troje djece a jedno dijete smo supruga i ja usvojili pa na taj način pokazujemo i drugima da sreću ma koliko je imali, triba i drugima pružiti.

Živim i radim u ovome gradu, snalazim se kao i svi ostali građani, svoje ljubim a tuđe poštujem. Glede političkog života aktivan sam od sloma komunizma i prelaska u demokratski sistem. U Subotici se osmislila ideja o formiranje političke organizacije Hrvata te 1991. godine DSHV (Demokratski savez Hrvata Vojvodine) gdje sam nazočio i osnivačkoj skupštini. Broj iskaznice mi je 881. Za predsjednika stranke je izabran gospodin Mr Bela Tonković te sam u dogledno vrijeme  bio biran u vijeće stranke.

Perom ili pisanjem sam se počeo baviti prije desetak godina,  zbog neumjesnog rukovođenja politikom, smjenom predsjednika stranke, u želji javnosti prezentirati istinu, a vođen ljubavlju prema našoj baštini, očuvanju ikavice našeg govora.

No, da se vratim gradu Subotici. Povjesno gledano, 1918. godine Subotica je po broju stanovnika bila veći grad od Zagreba i Beograda, građena je u baroknom stilu, što su i naši pređi gradili.

Današnja slika nije takova kao nekad, migracijom stanovništva, te domovinskim ratom,vođeni ekonomskom egzistencijom, nacionalna  struktura  je drastično izmjenjena. Hrvatski narod sveden je na manjinu u Srbiji te takav zaokret donosi mnoštvo problema. Organizirani ali ne jedinstveni, jel početkom demokratskog sistema i pobjedom prvih „demokratskih“ izbora dolazi na vlast Slobodan Milošević koji stvara od hrvatskog korpusa dva podijeljena naroda, Bunjevce NE- Hrvate koje priznaje za nacionalnu skupinu. To su osobe koje svoje podrijetlo zanemaruju te priznaju Srbiju za matičnu domovinu u kojoj su deklarirani kao manjina u svojoj državi, to je svjetski fenomen. Hrvati koji znaju i nisu kupljeni za sitne novce …tih  Hrvata na popisu je izjašnjeno 57.000 tisuća. Što je razlog zna se, sad se vodi tiha asimilacija, dok u većim gradovima se vrši i teror na koji je javnost upozorena, na primjer premlaćivanje novinara podrijetlom Hrvata  u Beogradu i Novome Sadu.

Rukovodeće organizacije glede Hrvata su sad HNV (Hrvatsko nacionalno vjeće) koje financira Republika Srbija dok u tome vijeću većina vjećnika je su iz skupine političke organizacije DSHV, te mnogobrojnih udruga. To tjelo se zalaže za informiranje, obrazovanje, kulturu, šport a predsjednik je dr Slaven Bačić.

Hrvati posjeduju i Zavod za kulturu vojvođanjskih Hrvata koje financira Srbija, na čelu sa Tomislavom Žigmanovim, njihova djelatnost  su kultura i baština. Nadalje, u Subotici se odvija nastava na Hrvatskom programu, što i moje najmlađe dijete pohađa,  koja se odvija bez udžbenika a djeca uče iz bilježnica kao da smo u devetnaestom stoljeću. Srbi u Hrvatskoj imaju sva zagarantirana prava, davno je potpisan  povjesni  Z 4 sporazum o reciprotitetu dviju država,  dok u drugim gradovima Srbije gdje žive Hrvati samo se odvija  fakultativna nastava, kako su nazvali izučavanje hrvatskog  jezika.

Skupine Hrvata po Srbiji su organizirane po udrugama kojih u Srbiji djeluje 49,  na kašikicu dobijaju srestava za opstanak od institucije HNV još jednom da navedem, finansirane od strane Srbije,  te se sami snalaze kao i moja udruga gdje ja pripadam „Hrvatska neovisna lista“. Djelujemo sa Hrvatskim novinama. Nazvali smo ih kao i naši predaci koji su ih davno pokrenuli no komunizam ih je ugasio, preimenovao u Subotičke novine koje sad više ne pišu ništa pozitivno o Hrvatima. U našim Hrvatskim novinama pišemo o povjesti, znanosti, kulturi, društvu, financiramo se iz osobnih sredstava, tražimo sredstva od institucija, pišemo projekte ali smo uvijek uskraćeni  vjerojatno zato što pišemo istinu koja nije zamotana  u hartiju.

Djelujemo na www. hnl.rs  online  Hrvatska neovisna lista, profil na facebook stranici Hrvatske novine. Mi smo se organizirali tako da svatko ima svoj dio posla koji obavlja, od prikupljanja članaka, lektorisanja i na koncu preloma novina. Djelujemo po pitanju vraćanja imovine Hrvatima koja je konfiskovana, vraćanja našeg kazališta kojeg su moćnici srušili ( o tome drugom prilikom) vraćanja jezičnih simbola na prilazima gradova jel ovdje je sve na ćirilici. Spremamo se izraditi reportažu o franjevačkom samostanu koji je građen s prvim dolasku Bunjevaca na ove prostore, volje ima mnoga a sredstava ništa.

Pitate, pa zašto vi to radite kad niste za to namjenski organizirani? Zato što institucije koje sam naveo ne rade uistinu za boljitak već za svoj groš.

Da, nije sve ružičasto ali imamo mi i fešte koje se tradicijski organiziraju poput Dužijance koju smo proslavili prijašnjih godina kao jubilarnu 100. po redu, prela koja se organiziraju a prvo je organizirano 1879. naravno u Subotici, pokladnih igranki, te našega svetišta Bunarića.

Pa kakav je život u Srbiji, priupitat će netko?

Život je težak, nameti veliki, migracija azilanata,  gušenje poljoprivrede, centralizacija tvrtki u glavni grad Srbije, živalj je po selima starački …sve su to problemi i našeg pučanstva koje ovdje živi, gdje te nitko ne gleda sa dobrodošlicom zbog nacionalne pripadnosti.

Hrvati na ovome području su većinski vlasnici zemlje, tu je pokazatelj starosjedelačke kulture. Kad iz grada odem na moj salaš osjećan se svoj na svome, dok idem doma u grad osjećaj je drugačiji.

S mojeg gledišta ovoliko za sada, tušta lipih pozdrava iz Bile Subotice.