Kontinuitet i zajedništvo
– Inauguracija Kolinde Grabar Kitarović –
piše: Aleksandra Brnetić
Kad je već dobrano pala noć, i svi se gosti razišli nakon svečanog objeda i prvih bilateralnih razgovora u Dvercima, pojavila se i nova predsjednica. Iz grupe okupljenih novinara netko ju je upitao da li joj premijer Zoran Milanović ipak na kraju čestitao.
– Ne sjećam se da je, nije mi zapelo za oko, rekla je Grabar Kitarović s jedva primjetnim smješkom na licu.
To je bio sasvim sporedan i nebitan događaj s inauguracije, ali znakovit. Najavljuje neko drugačije komunikacijsko razdoblje i neki novi duh. Na pljusku jednog dečka sa zagrebačke Trešnjevke koji ne zna dostojanstveno izgubiti, jedna samosvjesna cura s radišne Grobinštine, za koju Matoš reče da je „košnica hrvatske opozicije i matica naše slobodne misli“, slegne s ramenima, nasmijulji se i ode dalje. Bez ljutnje i agresije.
Načelo suzdržljivosti vladalo je u nedjelju i osunčanim Markovim trgom. Krešimir Dolenčić, vrsni znalac kazališne i operne režije, zacrtao je okvir ustoličenju i izveo ga s mjerom. Sagradio ga je od elemenata što u današnje kibernetsko vrijeme – htjeli mi to ili ne – automatski podsjećaju na kič. Sve je vrvilo folklorom, tradicijskim simbolima, povijesnim postrojbama, muškima i ženskima, znanim i neznanim. Bez bučnih topovskih plotuna nije prošlo, kao ni bez milozvučnih pučkih balada, ali ta je scenografija bila dostojanstvena. I živopisna.
Ni u govoru nove predsjednice nije zazvučao ni jedan grubi zvuk. U njenoj retorici nije bilo ni traga prijetećim porukama iz vrha političke stranke koja ju je iznjedrila.
Grabar Kitarović je spomenula sve najvažnije i aktualne probleme hrvatske države i društva …
Obvezala se biti zagovornicom europskog puta naših istočnih susjeda i raščistiti područja na kojima će posebno raditi. Nije koristila uvriježeni pojam regija već jugoistočna Europa. Sa Srbijom želi riješiti pitanja nestalih, a u Bosni i Hercegovine učvrstiti konstitutivnost triju naroda. Zalagat će se za inovacije i čiste tehnologije, a u diplomatskom angažmanu promicati hrvatsko poduzetništvo.
Podsjetila je da se boljitak može postići samo onda ako nam domoljublje ne čine zastava, himna i blagdani kojima slavimo vojne pobjede, nego prije svega rad, trud, znanje, izvrsnost, poštivanje zakona.
Nažalost, nijednom riječju nije spomenula da je u krizi u kojoj je Hrvatska, i koja ne traje samo šest godina, osim ulaganja u razvoj znanosti i istraživački rad, nužno ulagati i u kulturu. Tako bismo za tridesetak do pedesetak godina dobili ne samo obrazovan već i uljuđen narod, svjesne ljude kojima se ne može manipulirati i ljude koji se ne zadovoljavaju na način „u se, na se i poda se“. Noina korablja kroz hrvatske povijesne nèvēre, sve tamo od stoljeća sedmog, bili su u prvom redu znanje i kultura.
Isto je tako za društvo kao što je hrvatsko, neophodno imati ljude čijim međuljudskim odnosima ne vlada jal, negativnost i netolerancija. Ne odreknemo li se tih karakternih svojstava, ne će biti ništa od zajedništva na koje je Kolinda Grabar Kitarović prvi put pozvala u pobjedničkom govoru nakon izbora.
U nedjelju, u inauguracijskom govoru poslala je novi poziv, izbacivši sintagmu „novog hrvatskog zajedništva“. Time se nadovezala na politiku pomirbe prvog predsjednika Franje Tuđmana koji je htio realizirati ujedinjenje svih Hrvata neovisno o ideološkoj usmjerenosti.
Grabar Kotarović nije govorila o prošlosti. Njen je govor bio okrenut budućnosti obojen željom da se u društvu postigne suglasnost (konsenzus) oko glavnih nacionalnih ciljeva, prije svega oko izlaska iz gospodarske i socijalne krize. Govorila je kao da se nalazi pred zajednicom koja ima jasan identitet o sebi i koja je svijesna vlastite tradicije i prošlosti.
Koliko smo udaljeni od tih ideala, pokazao je zvižduk na javno izrečenu zahvalu prethodnicima, Stjepanu Mesiću i Ivi Josipoviću, „na njihovom doprinosu izgradnji hrvatske demokracije“. Možda bi taj zvižduk bio tiši da joj nije palo na pamet najaviti da ih se ne će „ustručavati pitati za savjet, jer i svoje različitosti moramo koristiti za dobrobit države.“
Da bi hrvatsko društvo moglo ostaviti „prošlost i ideološke podjele”, treba mu pod hitno ponuditi prostor i program rada gdje će se otvoreno, ali i bez međusobnih optuživanja u stilu: On je to i to!, razgovarati o pitanjima na kojima se dijelimo.
Nije rješenje prestati razgovarati npr. o Titu i Tuđmanu, ili o logorima i jamama ustaša i partizana. Svi su oni naše gore list, naših su gena, mi smo njih iznjedrili. Rješenje je doći do širokog suglasja o tome koje su to dobre, a koje loše strane i jednoga i drugoga i što iz nacionalnog iskustva života pod jednim i drugim možemo naučiti. U golemoj većini slučajeva, politički rascjepi ostaju sve dok se ne riješe problemi, na kojima se oni temelje.
Također nije dovoljno iseljeništvu samo reći „Vrata Hrvatske širom su vam otvorena. Vaše znanje i iskustvo dragocjeni su Domovini.“
Iseljeništvo je isto tako podijeljeno kao što se i domovina podijelila. Ljudi vani lakše žive, barem većina. Ali kad je riječ o hrvatskoj situaciji, nema velike razlike između domovinske i iseljene Hrvatske. Povezuje nas malodušnost, ali i činjenica da smo – glasači. I da se moramo truditi mijenjati taj defetizam sažet u Maruninom stihu Bilo je lakše voljeti te iz daljine.
Valjalo bi nam poći prije svega od samih sebe. Što ćemo mi učiniti kako bi se Hrvatska promijenila nabolje?
Najjednostavniji put do promjena jest osobno političko aktiviranje i preuzimanje odgovornosti za svoj život i za život svoje zajednice, ma gdje bili.