piše: Marijana Šundov
Zagreb/22.2.2015./ Tjedan iza nas pokazao je svu raskoš veljače. Bila je to cijela paleta vremena iznad Zagreba, od predivnih sunčanih dana, magle, kiše, niskih temperatura i slane.
Veljača – prevrtača u svoj svojoj težini. Stalno se trebalo oblačiti, svlačiti ukratko presvlačiti. Jedini mjesec imena ženskog roda prema predaji ime duguje činjenici kako dani postaju duži, veći „velji“.
Bio je to i tjedan završetka karnevala, krnjevala, fašnika, maškara, poklada, maskenbala …kako li se sve u hrvatskom jeziku ne zove ludovanje i pretvaranje kako si netko drugi. I sa maškarama, slično kao i sa Valentinovom, sam se relativno kasno u životu srela.
U mom rodnom gradu nije bilo nikakvih kostimiranih povorki ulicama. Tek preseljenjem u Split, sa prvim kućnim posjetima maskiranih mališana koji uz prigodne pjesmice traže slatkiše ili kovanice, očarao me je taj fenomen.
Svoju kreativnost sam mogla pokazati kao i svaka mama čije dijete ide u vrtić, odnosno u školu. Sjećam se, jedne godine je moja kćer željela biti princeza, druge godine ninja kornjača, doktorica … Maske je mijenjao i sin, njegova omiljena prerušavanja su bila, kako koje godine, omiljeni likovi crtića popularne ninja kornjače, Zorro, kauboji, policajci, indijanac…Uglavnom sve te maškare su na kraju uvijek završavale na splitskoj Rivi.
Splitske maškare pravi su primjer urbanih karnevalskih povorki koje slično kao i u drugim krajevima preko izbora maski ukazuju i na neke društvene pojave. Često se polemike razviju oko izbora krnje –lutke koja u plamenu plati za sve grijehe.
Od urbanih karnevala u Hrvatskoj primat svakako drži Riječki karneval, a prema nekim podacima ove godine u povorci je bilo što Riječana što gostiju – oko 10 tisuća sudionika.
Za razliku od ovih gradskih seoske maškare imaju neka drugačija obilježja. I tome sam imala priliku svjedočiti u Dalmatinskoj Zagori. Uglavnom se prerušavaju muškarci, a najčešće se oblače u žene. Povorka kreće od kuće do kuće, a darovi su kobasice, panceta, vino, jaja. Ima dosta šale, smijeha, plesa.
U ovim običajima krije se dublji smisao. Čovjek je uvijek pokušavao utjecati na prirodu, kontrolirati je, osigurati se da nešto ne krene po zlu.
Tako se ja kada krene doba karnevala uvijek sjetim slovenskog filma iz ranih osamdesetih znakovitog imena „ Prizivanje proljeća“. A, radnja ide ovako. Vojska dolazi u selo na poziv svećenika kako bi se iskorijenio praznovjerni običaji „tjeranja zime“ i „prizivanja proljeća“. Vrijeme radnje je nedefinirano ali vidljivo je iz uniformi vojske kako je iz doba jednog od vladara Austo-Ugarske Monarhije. Uglavnom, veljača je kraj zime, snijeg je prekrio selo, doba je maškara, a muškarci se usprkos vojnicima oblače u zastrašujuće kostime. Vjeruju kako tako osiguravaju plodnost svojih njiva. Naravno zapletu filma pripomaže nesretna ljubavna priča, ljubavni trokut, ljubomora i mogućnost osvete pod krinkom.
U filmu se seljaci oblače poput drevnih zvončara. Zvončari su bili pastiri koji su navlačili ovčje kože i vješali oko struka zvona vjerujući da tako od zla štite sebe i svoja stada. Na lica bi stavljali zastrašujuće maske i kretali preko šuma i seoskim putovima praveći buku, plešući, tjerajući zimu …
U filmu je to sve dobro pokazano, drevni običaji prizivanja proljeća ali i onaj po meni mračniji dio. Običaji prolaze i imaju neki opravdani korijen, ali ono mračno, što je dio ljudske prirode, i ne prolazi. Isplivava ljubomora, zavist, nasilje, onaj životinjski dio. Pod maskom mogu učiniti nešto što inače ne bih nikada. Maske omogućuju da budem poistovjećen s jednim svojim dijelom i to onim mračnim bez glasa savjesti, bez kontrole …
Tko sam onda ja? Onaj s maskom ili bez nje? Dobar ili zao?
Od sebe ne može se pobjeći. Treba prihvatiti i znati kako nismo sveci. Oni se ne rađaju. Svecem se postaje iz dana u dan ratujući protiv zla. Onog zla oko nas, a još više u nama samima.
Možemo mi to. Imamo slobodnu volju. I nismo sami. Naš Bog je uvijek s nama. I
On je bio kušan i pobijedio.
A, s Njim možemo pobijediti i mi.
Birajući dobro iz dana u dan.