Trebaju li nam učenici koristiti laptop ili ostajemo kod dosadašnje prakse sa teškim školskim torbama?
piše:Dražen Katić
Ova tema je vrlo važna jer zadire ne samo u financijsku problematiku roditelja, već predstavlja i jedan etički problem. Problem teških školskih torbi se tiče kako Republike Hrvatske tako i cijele Europske Unije.
Činjenica koju svi znamo je da školska torba osnovnoškolca teži između 5 i 8 kg. Također je činjenica da kod male djece to iznosi oko 1/3 tjelesne težine. To je isto kao da mi odrasli natovarimo u prosjeku 30 kg na naša leđa, te nosimo svakodnevno do škole i natrag.
Tko bi od nas pristao na takve “školske” uvjete?
Drugi problem su visoki troškovi kojima su svake školske godine izloženi roditelji kupujući nove knjige, bilježnice, školski pribor itd.
Postavljam si godinama pitanje: -Je li edukacija sa skupim i teškim školskim udžbenicima uopće potrebna?
Danas jedan laptop košta oko 350 eura, a u njega se može pohraniti sve što piše u knjigama, te ga možemo dodatno koristiti kao bilježnicu za pisanje i računanje. E-book reader koji danas može pohraniti preko 1.000 knjiga može se kupiti za prosječnih 100 eura.
Ovdje moram otvoreno reći da jedini koji zarađuju na teškim školskim torbama su izdavačke kuće, tvornice papira, države koje eksploatiraju drvo i tvornice školskog pribora. Također, profesori koji pišu školske knjige ne mogu se požaliti na honorare koje ostvaruju.
Školske knjige se u Republici Hrvatskoj često mijenjaju, odnosno redovito izlaze nova izdanja. Nova izdanja gotovo da se ne razlikuju od prethodnih, te se najčešće radi o promijenjenih nekoliko listova knjige. Ta pojava je naslijeđena iz bivšeg sistema socijalističkog samoupravljanja, te se održala identičnom do današnjih dana.
Šteta korištenja tradicionalnog sistema “teških školskih torbi” je višestruka:
1. Djeca ispaštaju vukući teške školske torbe!
2.Roditelji su opterećeni visokim školskim troškovima!
3.Sjeku se bespotrebno šume za dobivanje uvijek i ponovo novog papira za udžbenike i bilježnice.
4. Djeca nemaju mogućnost da se od najmanje školske dobi upoznaju sa osobnim računalom i internetom
5.U današnje informatičko doba ne koristimo sva dostignuća koja su nam dostupna.
Dali li bi sistem nastave sa laptopom u svakom razredu i svakoj školi zaista i funkcionirao?
To treba isprobati!
Pred tri godine započeo je u riječkoj osnovnoj školi “Vežice” projekt u kojem su učenici 8.c razreda dobili 32 tableta za nastavu. Ravnateljica škole gospođa Violeta Nikolić je izjavila da je cilj pomoću digitalne nastave motivirati učenike za učenje, te pridonijeti aktivnijem uključivanju učenika u nastavni proces.
Ideja o primjeni tableta u nastavi preuzeta je iz jedne škole u Engleskoj gdje su učenici koristeći tablet u nastavi u tri godine poboljšali školski uspjeh za čak 90%.
Pošto je osnovna škola u Rijeci državna škola, učenici pored tableta koriste u nastavi i propisane školske udžbenike.
Tablete mogu ponijeti kući, a ako žele domaću zadaću mogu proslijediti e-mailom.
Osnovna škola u Rijeci je jedan primjer modernog shvaćanja informatičkog doba u kojem živimo.
Mnoge porodice u Republici Hrvatskoj su osiromašene, tako da djeci jedva mogu priuštiti novu odjeću i obuću. U takvoj situaciji osobno računalo, laptop, e-book reader ili tablet postaju luksuzni proizvodi koji se jednostavno ne kupuje. Na taj način djeca ne idu u skladu s vremenom, te im je informatički razvoj uskraćen.
Siromašnim učenicima je jedina mogućnost da upoznaju svijet informatike prakticirajući je na razrednoj nastavi. Ako se taj problem ne shvati ozbiljno, te se i dalje budu primjenjivali jedino udžbenici u nastavi kao što je to dosad bila praksa stvoriti će se u budućnosti generacije slabo informatičko obrazovanih mladih ljudi. U tome slučaju gubitnik će biti država i cijelo društvo pošto takav mladi kadar neće biti dovoljno konkurentan na tržištu i teško će pronaći stalno zaposlenje.
Ja sam se prvi pute susreo sa osobnim računalom u srednjoj školi. Profesor informatike nam je jednog dana donio u školu osobno računalo “Commodore 64” i rekao: “Djeco, ta kutija vam je kompjutor!”
Tek kad sam dobio stalno zaposlenje upisao sam par privatnih PC tečajeva da se koliko toliko informatički opismenim. Prvi vlastiti kompjutor i priključak internetu imao sam godinama poslije, tako da sam se morao ponovo, ali ovaj puta samostalno informatički educirati. Danas je sasvim novo doba u kome živimo.
Djeca od mog prijatelja su počela sa dvije, tri godine da se igraju sa dječjim laptopom, a godinu kasnije i sa laptopom roditelja.
Da bi izbjegli da današnje mlade generacije prolaze neadekvatno informatičko obrazovanje društvo ima dužnost omogućiti mladim ljudima da u školskom obrazovanju participiraju e-nastavu. Cijene uređaja su daleko niže od gubitaka koje će zajednica u budućnosti doživjeti kroz nedovoljno informatički educirani radni kadar.
Izdavačke kuće koje uživaju monopol u Republici Hrvatskoj i naslijeđenu naviku redovnog tiskanja novih udžbenika morati će se odreći dijela profita i uključiti u tržišnu utakmicu u pronalaženju novih proizvoda, mušterija i tržišta.
Uvođenjem e-nastave u osnovne škole stvoriti ćemo zdravu bazu za kasniju izobrazbu cijelih generacija programera. Informatika i programiranje će se u budućnosti razvijati velikom brzinom i ako ne budemo imali svoj vlastiti stručni kadar morati ćemo kupovati skupe programe ili zapošljavati programere iz stranih zemalja.
Informatika i programiranje kao strateška točka ekonomskog razvoja Republike Hrvatske i u ovom poglavlju je u fokusu.
U novinskom izdanju “24 sata” 28.03.2012 gospođa Tanja Smolić je napisala:
“Prvi razred osnovne škole je ozbiljna investicija.”
Na kraju članka je rezimirala:
“Koliko će vas (najmanje) koštati prvašić:”
Knjige: 670 kuna
Torba: 150 kn
Bilježnice: 30 kuna
Pernica, olovke, bojice, gumica, šiljila, omoti: od 100 kuna naviše
Radni stol i stolica: od 500 kuna
Tenisice: od 80 kuna
Vreća za obuću: oko 20 kuna
Užina: 80 kuna mjesečno
Produženi boravak: 400 kuna mjesečno
Muzička izobrazba (bez instrumenta): oko 2000 kn godišnje
Tečaj jezika: oko 250 kuna mjesečno
Veliki broj roditelja u Republici Hrvatskoj neće moći platiti svome djetetu produženi boravak, muzičku izobrazbu i tečaj stranog jezika. Biti će prisiljeni na kupovinu lošije školske torbe za 150 kuna, te jeftinih tenisica za 80 kuna. Usprkos svim mjerama štednje, godišnja investicija roditelja u svog prvašića biti će visoka.
To je još jedan razlog da društvo (država) solidarno snosi troškove uvođenja laptopa u škole. Za razliku od školskih udžbenika uređaj se ne kupuje svake godine ponovo.
Jednog dana kada se zaposle prvašići će nam vratiti investiciju na najbolji mogući način natrag, plaćanjem poreza državi.
Uvođenje laptopa u škole bio bi jedan od najboljih projekata u preventivnoj borbi protiv nezaposlenosti mladih kao i najbolja investicija u Republici Hrvatskoj, ali i u cijeloj Europskoj Uniji.
Ovo je jedna od zanimljivih tema objavljenih u mojoj prvoj knjizi “MODERNOM EKONOMIJOM U BOLJU ZAJEDNIČKU BUDUĆNOST”!
Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko njemačke izdavačke kuće „epubli GmbH.“
Više o knjizi možete vidjeti pod:
mr.sc. Dražen Katić, dipl.ing.