tekst: Slavica Jurčić
foto: obiteljska arhiva
Četrdesetih godina prošlog stoljeća Marija je bila mlada snaša, lijepa i ponosita. Voljela je svoga mladoga muža a svekar i svekrva su ju lijepo prihvatil. Sve je bilo savršeno.
Ali sve što je lijepo ne traje dugo …
Marijin muž mlad oboli i za moju Mariju nastadoše teški dani. Nije potrajalo dugo razboliše se svekar i svekrva, legoše u krevet i Marija ih s ljubavlju služila, kao svoje roditelje.
Nije se ta mala ženica nikome žalila. Kuća joj je uvijek bila čista. Imala je ona uvijek posla i nikada nije pokazivala gnjev ili mržnju.
Godine su prolazile, pomrše svekrva i svekar a lijepi muž nastavi bolovati. Njih dvoje nisu imali djece.
Marija je u ono vrijeme uvijek bila jako lijepo obučena. Pazila je na svaki detalj svoje šokačke nošnje. Kuća joj je bila uređena u šokačkom ruvu, lijepi veliki šlingani jastuci, staklenac sa raznim suđem …
Naša Marija uvijek u poslu i brizi o mužu, nije klonila duhom.
Jednom prilikom je u svojim poodmaklim godinama ušla u jednu trgovinu i trgovac ju lijepo upita:- „Bako, izvolite!„ Jedva se tu ona snašla jer ju niko nikada nije nazvao “bako”. Kasnije nam je uz šalu uvijek pripovjedala:- „On meni bako, mog´o je reći teta i snašo, ali bako nikada!” Imali smo mi s našom Marijom lijepih zgoda kada je prepričavala događaje iz mladosti.
Godine su učinile svoje, nema više Marijinog muža, a ni naše Marije. Ostaju uspomene na nju i njen ponos. Znamo mi da je njoj bilo teško ali ona nas nikada nije s tim zamarala. Moja Marijica prestavlja sve žene koje se žrtvuju za ljubav, obitelj i ne gledaju na ono loše nego ponosito nose svoje probleme. Možemo se ugledati na nju.