HRVATSKO ZLATO ČILEA

HRVATI U ČILEU III. DIO

piše: Tuga Tarle
Godine 2015. Čile će svetkovati jednu od najvažnijih svojih obljetnica koja je označila prekretnicu u životu ovog multietničkog korpusa na krajnjem jugozapadu južnoameričkog kontinenta.

Utemeljenjem prve Junte Nacional de Gobierno[i] 1810. godine, Čile je iskoračilo na put svoje neovisnosti od španjolske Krune čime su udareni temelji moderne čileanske države.

Pred pet godina na čelo organizacionog odbora za proslavu na državnoj razini imenovana je Isabel Miriana Torres Dujisin, profesorica povijesti sa sveučilišta Universidad de Chile, autorica mnogih radova iz područja suvremene političke povijesti Čilea. Jedan od svojih zapaženijih radova Isabel je posvetila upravo Pašku Baburici Soletiću najuspješnijem čileanskom doseljeniku iz Hrvatske u prvoj polovici 20-og stoljeća o kojem sam nešto više napisala u svome prošlom izvješću za ovaj hrvatski portal. Njegova sudbina samo je jedna od tisuća sudbina s hrvatske obale i otoka koji su do sredine 20. stoljeća, u valovima, naseljavali čileansko tlo u potrazi za zlatnom fortunom svoga života.

Te sudbine kao i sudbine drugih europskih doseljenika dobivaju posljednjih godina sve veći broj poštovatelja te izlaze iz anonimnosti privatnih arhiva i obiteljskih spomenara postajući živim tkivom čileanskog nasljeđa. Društvo im posvećuje zasluženu pozornost, obnavljaju se zapuštena zdanja i naselja, bilježe se sjećanja, istražuju njihovi korijeni, osobne priče i iskustva te se stvara baza podataka koja će budućim generacijama služiti kao zajedničko kulturno dobro naroda.

U tom nastojanju da se kvalitetno rekonstruira autentični identitet modernoga Čilea, u posljednje vrijeme sve značajniju ulogu dobiva i domorodačko stanovništvo kojemu se ranije nisu priznavala njihova ljudska i etnička prava. Čile kao multikulturna sredina koja je tek potkraj osamdesetih godina prošloga stoljeća doživjela katarzu obzirom na vlastiti domorodački živalj što ga je bijeli Europljanin gotovo iskorijenio s lica zemlje sustavno mu uništavajući supstanciju, nastoji sada, prevladati štetu nanesenu starosjediocima te integrirati njihovu materijalnu i duhovnu baštinu u zajednički nacionalni korpus.

Tome je opet doprinijela jedna hrvatska duša, Patricija Štambuk, antropologinja, novinarka i publicistkinja koja je posvetila svoje djelo izučavanju usuda izvornih čileanskih naroda. Njezina knjiga o Rosi Yagan, nakon čega slijedi još nekoliko objavljenih publikacija i knjiga posvećenih Yaganima te narodu Rapa Nui s Uskršnjeg otoka, izazvali su veliku pozornost čileanskih i južnoameričkih znanstvenih i intelektualnih krugova i potakli seriju novih istraživanja. Ispovijed posljednje pripadnice plemena Yagana iz ledene Patagonije progovorila je o bijednoj sudbini starosjedilaca koja je ostavila sramotni pečat na savjesti Europljana.

Zahvaljujući knjizi o Rosi Yagan i njezinim sunarodnjacima upoznali smo i povijest posljednjeg yaganskog plemenskog poglavice Joséa Milicića, posvojčeta jednog od naših doseljenika Antonia Melecicha koji se zatekao na otoku Wollaston u arhipelagu Cabo de Hornos koncem devetnaestog stoljeća. Opor život u lovu na tuljanovo krzno, ledena i vjetrovita klima, nepodnošljiva prostranstva samotnog stepskog krajolika, siromaštvo i primitivan način življenja nisu ubili u njemu svijest o vrijednosti obrazovanja, niti su ga obeshrabrili u borbi za egzistenciju, već je svoje posvojče (prema nekima vlastitog sina?) dao u škole kod misionara u Punta Arenasu. Tako je José Milicić postao jedini pripadnik plemena Yagana i njegov jedini poglavica koji je naučio čitati i pisati. Ovom knjigom Patricia Štambuk prokrčila je put do savjesti čileanskog društva do kojeg je doprla istina o tom iskorijenjenom narodu čija materijalna i duhovna kultura također pripadaju ukupnoj uljudbenoj ostavštini današnjeg Čilea.

Zanimljivo je da su upravo Hrvati, sukladno izjavama samih pripadnika plemena Yagana, uspostavljali korektne odnose s njima te se čak poneki i obiteljski vezali s pojedinim pripadnicima plemena na području Ognjene zemlje i Magellanesa. Jedan drugi Hrvat, Tomás Čekalović Kuščević s otoka Chiloé, rođen u Punta Arenasu, a kasnije nastanjen u Concepciónu gdje je i umro dočekavši duboku starost, pratio je kao dječak oca trgovca i rudarskog poduzetnika na njegovim obilascima domorodačkih zajednica na prostranstvima Magellanesa dok je ovaj među prvima bilježio kamerom surov život posljednjih Yagana. Kasnije će taj isti Tomás Čekalović, samouki biolog, nositelj visokih nacionalnih odličja za doprinos nauci, doći do respektabilnih znanstvenih otkrića proučavajući rijetke vrste južnoameričkih kukaca.[ii]

I dok je sudbina Yagana smrću posljednjeg muškog pripadnika plemena zapečaćena zauvijek (godine 1997. umire Carlos Raúl Yagan Yagan), jedan drugi proganjan, ali izdržljiv i borben etnički narod Mapuhe indijanaca uspio je, nakon stoljetnih okršaja s osvajačima, izboriti pravo na egzistenciju, poštovanje i ravnopravnost s ostalim etničkim grupama čileanskih doseljenika. Danas se Čile ponosi folklornom tradicijom, inventivnošću i umjetničkim vještinama Mapuche indijanaca, a mnoge riječi i pojmovi iz njihova vokabulara integrirane su u riznicu čileanskog španjolskog govora.

Što se tiče Hrvata, valja spomenuti činjenicu da su mnoga hrvatska imena i pojmovi također postali integralni dio toga jezičnog nasljeđa.[iii] Mnogo je materijalnih dobara stvorio hrvatski doseljenik u Čileu, podizao tvornice i otvarao poduzeća, radio u rudnicima i gradio nebodere, otvarao škole i sveučilišta i još mnogo duhovnoga blaga je ostavio u nasljeđe novim generacijama Čilea.

O tome svjedoče brojni duhovnici, pisci i umjetnici hrvatskih korijena. O čemu će biti govora u novim nastavcima ovoga izvješća.

U nastavku: ZLATNE ŽICE HRVATSKE DUHOVNOSTI