ŠTO JE SREĆA

IZ NOVINARSKE BILJEŽNICE
Sonja Breljak
Bjelina zavladala  njemačkom metropolom. A minus se mjeri dvocifrenim znamenkama..
Dok ovo pišem …guste, snježne pahulje opet “opsjedaju” grad. Kako kažu …bijeli Božić. Moj  osamnaesti u izbjeglištvu, od rata pa na ovamo… točnije, šesnaesti  u Berlinu. Vrijeme proletjelo…
S manjom djecom na “polnoćku” u šest poslijepodne. Pa opet s mojim djevojkama na polnoćku koja počinje u 23 sata.
Onda redovita misa na  Božić pa ona na svetog Stjepana…
Šale se sa mnom doma pa kažu: –Ima li za mamu još i jedna misa?! Šalu primam, ne pravdam se, akrobatski ekvilibriram, pravim ravnotežu između zgusnutih aktivnosti našeg crkvenog zbora i obligatnih posjeta  rodbine/i/ i prijatelja/ima. Probleme s darovima …uspješno smo prebrodili. Zadržasmo se na sitnicama koje raduju. Pa svima laknulo.

Želja nam je da je  i onaj najmlađi član naše obitelji, u stanju malim darom razveseliti bližnje. A i da bude darivan. Da se osjeti pažen i voljen. Jer, nisu samo darovi pokazatelji ljubavi. Pogotovo ne samo skupi koje si pojedini mogu priuštiti.
Ovih dana bijaše puno  posla  i za  kućanice, majke, bake… Sve treba pripremiti. Grad  i vrijeme …novi. A  običaji stari.
Tako …trebalo se pobrinuti za božićno drvo …nabaviti jelo  i piće …zgotoviti juhu, sarmu, razne pite, kolače …i to tako obilno da svega pretekne. Da slučajno čega ne uzmanjka. Takav je red…
Naš fra Rade danas na misi propovjedao o svetoj obitelji. O suvremenoj obitelji. Očevima. Majkama. Djeci.
O tome što imaju. Što fali. Čemu streme.  Čemu se nadaju. O čemu sanjaju.
Na izlazu iz crkve, uz sama crkvena vrata, na povećoj gomili snijega, stoji muškarac srednjih godina. Slabo je odjeven. Tek, pulover na njemu. Nema jakne ili kaputa. Trese se od hladnoće. Ispružena ruka.
Vidim, ljudi ubacuju u njegovu ruku sitan novac.  A čovjek odgovara: –Hvala vam! Hvala vam! Pomozite dobri ljudi! Iznenađenje!  Čovjek govori naš jezik.  I naši ljudi zbunjeni. Oprezno pogledaju. I daju.
Čovjeka nitko ne poznaje. Možda se drogira. Ili pije. Ima ili nema obitelj. Tko zna?!
U svakom slučaju …razmišljam …neki jad je potjerao ovog čovjeka na  ulicu…
U podzemnoj željeznici, na putu do kuće …i poznanica iz zbora. Isti nam pravac. Neuobičajeno.
Pa pitam, kuda u drugom smjeru no inače. Kaže …posjeta bolesniku, rođaki.  Nedavna operacija. Umjetni kukovi. Na prvi pogled sve u redu. No, bolovi nesnošljivi pa sad …nova operacija i potraga za novim rješenjima staroga  problema.  Moj Bože! Kako silne probleme ima ovaj svijet.
Jedna obitelj zapela kod plaćanja stanarine.
Kod drugih poznanika, djeci nikako ne ide škola.
Treći opet muku muče s rodbinom koja bi u Hrvatskoj da se okoristi njihovom imovinom. Kakvih sve priča ima!
Našim ljudima, iseljenicima prve generacije, nedostaje ponekad pokoje   „uho za slušanje“, pomoć u praktičnim, svakodnevnim savjetima …nedostaje netko na njihovoj strani.
Ovako …ljudi zdvojni. Brižni.  Skloni  stresu. Muče nas  problemi. Manji …veći. Čini nam se, svi nam problemi veliki. Najveći na svijetu. Veliki poput Berlinskog zida. Nerješivi. Teško do osmjeha. Opuštanja.  Razgovora.
– Ma kako to da smo tako nesretni …pitamo se.
-Nama je najgore …mislimo ponekad.
Ili …uvijek ja …uvijek mene …ponavljamo često.
Zaboravismo na Božić.
Pogled na nesretnog prosjaka, misli o bolesnici u bolnici …tuđim problemima …malo nas prenu, ožive.
Kad nam te slike nisu pred očima, brzo zaboravljam…  Ostane nam  nedokučivo visjeti, božićno pitanje:
– Što je to sreća?!
–Biti zdrav. I imati ljubav, kažu mi djeca. I ja kažem:
-Dovoljno! Dovoljno je to  za sreću.