IZ NOVINARSKE BILJEŽNICE
Piše: Sonja Breljak
Lijepo je bilo s kraja tjedna s nogometašima i upravom futsal tima i kluba Croatia, pojaviti se na prijamu što ga je priredio veleposlanik dr. Kovač. Lijepa diplomatska gesta. Obostrano korisna. Pa i sam Croatijin uspjeh je takav. Dvoznačan. Pokazuje integriranost hrvatskog kluba u njemački sportski i društveni sustav. Ali i postojanje i očuvanje hrvatskog identiteta u Berlinu i Njemačkoj. Tko zna koliko je samo klubova koji ukazuju na hrvatsko porijeklo u cijeloj Njemačkoj. Koliko je entuzijasta, zaljubljenika u nogomet, sportskih volontera, ugradilo sate, dane i godine, slobodnog vremena i obilna sredstva, rad i trud na očuvanje tih klubova.
Sport volim. Pojedinim njegovim aspektima i sama sam se bavila u srednjoškolskim i studentskim danima. Pa razumijem strast pobjede. Ali i uloženi trud. O Croatiji sam pisala i za mandata predsjednika Pere Kolobarića, pa Brace Jurilja. Propratila koju skupštinu, kakav godišnji turnir, koji od važnijih događaja, učinila razgovor ili portret, godišnji pregled ili najavu. No, sportski izvjestitelj koji prati sve njihove utakmice redom, od omladinskih ekipa pa do seniora po svim ligama, dvoranama i stadionima Berlina, nisam ja!
Resor je to mojeg kolege Ive Dorotića, alias barba Ive. Bračanina, dodali bi neki, radi bolje lociranosti porijekla. No, u ovom trenutku, ta lokacija porijekla i mjesta rođenja, i samom je barba Ivi, našem sportskom izvjestitelju iz Berlina, jako daleko. Dalje no što to pusti kilometri koji dijele Berlin od Brača, i kazuju. Ivo naime od sportskog natjecanja u Cottbusu, točnije od pobjede berlinske Croatije i osvajanja titule prvaka Njemačke u futsalu, leži teško bolestan u klinici Havelhöhe. Nepravovremeno i neodgovarajuće liječena upala pluća dovela je do zastoja normalnog disanja. Pluća su potpuno otkazala rad. Pa je organizam morao biti doveden u stanje mirovanja u takozvanoj umjetnoj komi. Sve se prepustilo aparatima. I Božjem planu.
Što reći? Žao mi Ive. Prema meni se od početka poznanstva i suradnje koja seže na početke posljednje decenije, odnosio kao prema vlastitom djetetu. Ono što bi rekli, ruku bi u vatru stavio. I kad drugi nitko ne smije ili radi vlastitog komoditeta, neće. A nogomet? To je njegova prava životna opsesija!
Ivo je u Berlinu od 1968. godine. Što bi se reklo, stari iskusni iseljenik. Puno toga je prešlo preko njega, supruge Jadranke i troje djece, kao i preko brojnih drugih, naših hrvatskih obitelji, te prve iseljeničke generacije. Ali kod njega, sve uz nogomet. I s nogometom. Igrao je u njemačkom klubu Südstern 90, pa u klubu IBM-a gdje je radio kao kontrolor pisaćih i kopir aparata. S licencom sudije dugo je godina bio aktivan i u klubu Croatija. Sve dok su koljena to izdržavala.
Jedna anegdota govori da je iz bolnice vikendom izišao u papučama, putovao s Croatijom na gostovanje i u bolnicu se vratio. Poslije umjesto igranja i suđenja, o nogometu i Croatiji- pisao. Znao bi reći: Ja nisam novinar. Nagovorio me Stipe/Puđa/, pa ja počeo. U njegovim izvješćima sa nogometnog terena, prvo je lice jednine. Ivo je strastveni navijač Croatije, i općenito zaljubljenik u nogomet. Za susreta u Cottbusu, prozborih: -Pa Ivo, to kod tebe kao da je upala pluća! Ali već kasno. Više je dana propušteno. Ivo pratio utakmice po Berlinu. Pa bolest nije uzimao baš zaozbiljno.
Posebno mu ekipa futsalaša u kojoj su mnogi ponekad vidjeli i smetnju ekipama „velikog nogometa“, ležala na srcu. Zdušno navijao za njih. Pratio sve susrete diljem Berlina od osnutka ekipe. Ovogodišnju pobjedu na razini Berlina, posebno. Pa uspjeh u Neuenhagenu, pobjedu u četvrtfinalu. S ovih posljednjih velikih događaja, zajedno smo izvještavali. Bilo tako lakše za oboje. Iz Cottbusa isto tako. Do posljednjih granica se Ivo iscrpio. Nije se htio predati i kad se to moralo. Napisao svoj dio izvješća, poslao fotografije. Dalje nije išlo. Završio u berlinskoj klinici. Svi zabrinuti. Nazivaju. Pitaju. Potamnila radi toga i radost pobjede i uspjeha.
Upravo dok privodim kraju ovu kolumnu, javlja Ivina supruga, kako je stanje nešto bolje, infekt se smirio. No, pluća još uvijek odbacuju svoju ulogu. I barba Ivo je još u umjetnoj komi. Potrajat će ozdravljenje sasvim sigurno zadugo. Ne ide to brzo. No, uvjerena sam, kako će, poput nogometaša Croatije, nad čijim futsal timom je bdio poput roditelja, i Ivo u Gatowu/u klinici/ kao što su i oni u Cottbusu/ u areni/, odnijeti –pobjedu. Croatia -sportsku. A Ivo –životnu!