Iz naše arhive/ objavljeno 06.06.2015.
piše: Dragica Šimić
Teško je reći zašto smo bili sretni a i pomalo nesretni i da li se čovjek može istovremeno poistovjetiti sa oba osjećaja poslije velike patnje i teškog životnog iskustva u kome sve nestane a duša biva ono što je najjače ranjeno.
Nevidljiva, nedodirljiva, neki čak ni ne vjeruju da ona postoji ali većina je osjeća koliko osjeća i tijelo, i ta većina, ti mnogi, svjesni su da rane tjelesne, dodirljive, zacijele s vremenom.
Potrebni su lijekovi, kirurški zahvati, njega, vrijeme i samo ponekad, pred oluju osjetiš prodornu bol kao podsjetnik da su nekada bile tu …
Ali kako izliječiti dušu? Ne postoji recept, ne postoje pravila, ni liječnici za dušu, jer svaka za sebe je drugačija, svaka ima drugačije boli, drugačije krvari nekim svojim unutarnjim, nevidljivim krvarenjem.
I kad duša krvari tijelo dobije sivu, umiruću boju a oči, koje su i njeno ogledalo. postanu mala, zamućena, bosanska vrela iz začuđenih šuma u kojima jele i borovi, jasike i lijeske govore istim jezikom kao i bosanska duša. I treba proći puno vremena i proteći puno te brze, razigrane vode da se slegne mulj u vrelima, da isteče suzama vremena i očisti mala kamena okna do savršenstva, da progovore ponovo jezikom prirode potisnuta nadanja da se poslije egzodusa jednom ponovo može biti čovjekom.
Pri prvom susretu sa civilizacijom najviše su me radovala svjetla.
U malo hercegovačko naselje stigli smo kasno noću, umorni od teškoga dana, dana našeg spasa i spajanja. izlazili smo polako iz automobila, tražeći oslonac na tvrdom asvaltu, teško shvaćajući da nas niko ne drži na nišanu, da iza ugla ne vreba neprijateljski pogled, da iza leđa ne stoji zatvorski čuvar s uperenom cijevi.
Teško smo razumijevali da će ta svjetlost što se bogato razlijeva pred naše noge odsada biti naša stvarnost, branit će nas noću i čuvati od tame, da će ta ulica kojom čarlija noćni vjetar biti ona kojom će naša djeca hoditi bezbrižno.
Ta ista svjetlost se razlijevala po veselim portalima kuća igrajući svoj kasni ples sa sjenama razigranih krošnji i potpomognuta laganim povjetarcem prelazila na naša lica, na pognute i pomalo uplašene sjenke.
Kratko zaokružih pogledom ljepotu prirode, breze u čije su grane svjetiljke zadubile svoje izdužene glave. park prepun zelenila. Ogrnu nas toplota travanjske noći kao da je osjetila lagano drhtanje koje smo uzaludno pokušavali prikriti od nas samih. Na trenutak mi se prikrade slika okovanog, polu srušenog grada, ranjenika što je u utrobama tamnih katakombi još udomljavao zadnje preživjele i sa čijeg se unakaženog lica cijedila tuga na balvanima okovane ulice.
Obećah si tada da više nikada neću živjeti u mraku, kada jednom budemo ponovo imali dom, palit ću noću svjetla i puštati glasno arije kroz osvijetljene prozore uokvirene egzotičnim biljem. u vrtu ću uzgajati rajčice i suncekrete s velikim žutim i smeđim cvjetnim krunama. Pazit ću da moje lice ne pokazuje tugu, voljet ću kiše i diviti se jesenima, zimi ću željno iščekivati snjegove i svakom novom proljeću poželjeti ću cvjetanje. Nisam ja to sve izgovorila naglas. To je duša u meni progovarala svojim životom najavljujuci povratak.
Rodbina što je stigla prije nas i dobri ljudi, pobrinuli se za prenoćište.
Povedoše nas uređenim kamenim stubištem ukrašenim pažljivo njegovanim cvjetnim vrstama i ukrasnim biljem kroz otmjeno uređeno predsoblje do vrata jednog stana.
Nisam se puno nadala i već su mi rekli da je to samo privremeni smještaj. Nisam ni puno pitala a htjela sam toliko znati, ko su ti ljudi što su nam ustupili stan, i već sam se u duši po ko zna koliko puta zahvaljivala prepoznajući veličinu njihova srca.
Pokušasmo zatomiti osjećaj neizvjesnosti i predati se sreći koja nikako nije mogla dostići svoj vrhunac. Uvijek se držala rezervirano plašeći se da bi je nešto iznenadno, nešto nepredviđeno moglo ugušiti.
Zavukosmo se u tuđe plahte, osluškujući nepoznate ali ugodne zvuke mjesta. I to što je slavuj tugaljivo pojao u granama breza, u grmovina šimšira, što se pun mjesec nastanio u krošnji procvjetala nara i mamio svojom ljepotom noćne leptire, što sam negdje sasvim blizu čula kako pršte slapovi i svojom težinom udaraju stijene i na kraju propadaju kroz dubinu plavetnog jezera, nije me uljuljkalo u snove. učini mi se da i anđeli dišu na našim ramenima. Možda se to naša Sloboda smiješila, ganuta našom zauzdanom srećom, zadobivši pritom ljudski lik uvjeravajući me da mogu sigurno zaspati u njenom okrilju. No ja poželjeh ostati budna i uživati u saznanju da uz mene dišu moji najdraži i da je pred nama novo, slobodno jutro.
Svjetlost dana otkrivala je ono što je skrivala noć, u ljepoti slobode i tu su kao urezani ožiljci zjapile visoke kapije zdvajajući za odbjeglim vlasnicima, a srušene bogomolje svjedočile o okrutnosti i besmislu rata.
Smjestismo se u malu napuštenu nastambu, prazno zdanje porazbijanih prozora kroz čije su se pukotine samo vjetrovi naganjali. Bila je to montažna prizemnica izblijedjelih drvenih zidova koju smo očistili, ustaklili, i koja nas je primila i postala naš dom. Sprijateljili smo se s njom na prvu, obojali zidove, očistili travu koja je bujala iz kamena i udahnuli joj novi život. A ona nas je, očarana novim zadatkom prigrlila, držala nas na okupu, štitila nas kao svoje…
Ljeti nas hladio dud ispletenom mrežom od grana što su ličile na vilinske ruke, lišće je šumilo i preplitalo se poput kosa raspletenih i puštenih u vjetar.Smokve rađale pod prozorom, tek tako, same od sebe, kao plodne božice natjecale se u sočnosti i bujnosti plodova.
Hercegovačko sunce ponudilo svoju toplotu, svoje čari.mirisale krševite trave nudeći se podatno pod naše korake. Ljepota božjeg svijeta ponovo nas zagrli u svom svojem zanosu.
I nije ni čudo da su naša bića tako jačala i ozdravljala u toj ljepoti, jer ništa se u životu ne događa slučajno, i svi trenutci su s razlogom dio naše stvarnosti.
Oazu u koju smo dovedeni dugo je stvarao Bog, slikajući svojim umjetničkim žarom najljepše vrste, puštajući iz visokog rascjepa u stijeni bogati slap koji je u raskoši prirode padao u malo jazero a odatle kanalima navodnjavao bogatu i plodnu zemlju. Iz kamena je cvjetalo svakovrsno cvijeće, divlje smokve i crveni cvijet nara u zagrljaju bršljana a dolje u podnožju rasprostrlo se široko, plodno polje i vinogradi.
Susretosmo ponovo jednu novu rijeku, tanju vragolastiju nešto, bržu od one naše, kao da se jutrom žuri negdje da stigne sretna i bistra u predvečerje, da ne bi dugo i sama putovala noću. A i noću je zavodljiva bila, tiha tek blagog i jedva čujnog žubora, strpljiva s našim uspomenama i našim ranama, a eto opet nekako sva tuđa. Tekla pod tuđim mostovima i tuđe uspomene nosila na skutima. Nije bila neprijateljica ni goropadnica, nije potapala ni nanosila mulj na plodna polja, ugodan joj bješe šum ali nije bila moja …Imala je boju sivog kamena ili je ponekad bila i bezbojna. Nisam znala odakle dolazi, kamo ide niti koja je njena misija mada sam često hodila pored nje pričajući joj priče o dalekoj zelenoj rijeci.
Progutaše brzaci naše rane, dopustismo si zaborav pred tom ljepotom u kojoj se duša oporavljala, izdizala nad bolom, tužna sjećanja zamriješe negdje u mirisima planine.
Ali ne zauvijek, ne netragom …
Ponekad bi noću, dok smo šutjeli nevidljivi od mraka, poslije niski smijeha, druženja i onih svakodnevnih razgovora u kojima se govori o svemu i ničemu, ponekad bi izronili iz tame duhovi prošlosti i sami od tame sazdani, cvokoćući ledenim čeljustima, prijetili bistrim vrelima da ponovo budu bolna i zamućena.
I uspjeli bi tako na prepad učiniti da srce zakuca brže, da se pogled zamuti u nemoći pritajenog bola.
I samo bi blizina mojih dragih bića izronila kao štit iz tame, toplota tijela i veličina ljubavi brzo bi odagnala strah što je kroz pukotine vremena znao procuriti u naše snove …