POTRKA III
piše: Dragica Šimić
Poslije te noći više ništa nije bilo isto. Sva ona pitanja koja si je do sada dječak postavljao u vezi odlaska u daleku zemlju, strahovi i nade poprimila su drugačiji oblik.
Shvatio je da ne pozna ni ovaj svijet u kojem se nalazi i kao da je odjednom i po prvi puta ugledao ponovo ona čudna slova i znakove na grobovima, stare crkvice pored kojih je prolazio u svojim čestim jurnjavama zaseocima, teška mesingana zvona na njima sa čudnim, uklesanim znakovima, tri stare kule na vrhu planine što su u svojoj starosti i oronulosti često izvodile čudne igrokaze sa bijelim oblacima na nebu. I sve to samo zbog medaljona i očiju koje su ga gledale, ozbiljne, blage i na izgled tako žive.
Na ono mjesto više nije želio otići sam a nikome nije htio ispripovjediti svoju priču. Htio je ponovo otići do crkve sv. Mihovila i osmotriti pažljivije grb na portalu. Onaj isti koji je vidio u grobnici.
Sve pore u tijelu mu se nakostriješiše od pomisli na tamnu i mračnu izbu u koju je upao, na težak i memljiv zrak i veliku kamenu ploču koja je vjerovatno bila nečiji grobni pokrov.
Pred crkvom je bilo tiho. Don Luka je sigurno privodio večernjicu kraju i on iskoristi pustoš koja je vladala dvorištem te se primakne sasvim blizu ulaznim vratima, pažljivo osmatrajući grb na portalu. Prikazivao je konja uzdignutog na zadnje noge, s krilima i rogom na sredini glave. Sjetio se priča iz djetinjstva koje su pripovjedali stari ljudi iz sela, da u šumama Biokova živi jednorog.
– Gdje on udari kopitom o zemlju tu nastane izvor. Zato je ovaj kraj toliko bogat izvorima. A leti brzinom vjetra, snažan i moćan zbog velikih krila, ponekad kažnjavajući zaseoke munjama.
Par starica sa crnim, pod bradom podvezanim maramama izlazilo je sa večernje mise. Za njima je izlazio don Luka u svojoj tamnom mantiji držeći u rukama knjigu.
– Eh Potrka, ti pred crkvom a nema te na misi? Zadirkivao ga je blago.
– Pita bi vas nešto don Luka. Vi ste učen čovik, i uvik imate knjige sa sobom kad vas sritnem u putu. Recite mi što znači ovaj grb na zidu.
Don Luka se prvo iznenadi Potrkinoj znatiželji, a onda se nasmija ne želeći propustiti priliku za razgovor sa zaninljivim seoskim dječakom. A ni sam nije imao nikakvoga posla ni obaveza pa ga pozva za stol pod široku maslinu na koju su padale zadnje zrake kasnog popodnevnog sunca.
– Vidiš, moj sinko, ovaj kraj ti je star kao malo koji na svijetu. Puno se vojska i država izmjenjalo uz ovo naše more. Nije to tako lijepo samo nama već svima koji tuda prođu. Sve velike sile svijeta ostavile su tu svoje znakove, Rimljani, Mlečani, gusari Neretvani i Turci. Stari zapisi iz knjiga kažu da je crkvicu dao sagraditi dalmatinski plemić za vrijeme Mletačke vlasti. Grb koji prikazuje jednoroga je njihov obiteljski grb i zato je uklesan jer je izgrađena za potrebe obitelji koja se služila njome. Priča kaže još da spomenuti plemići dugo nisu mogli imati djece pa se zavjetovaše da će izgraditi crkvicu ukoliko im molitve budu uslišane. Rodila se zdrava i lijepa djevojčica te se sretni roditelji posvetiše gradnji. No seljani su pričali da je obitelj kasnije pogodila velika nesreća. Pričalo se i da je djevojka bila iznimno lijepa te je privlačila poglede mnogih udvarača. Kako su živjeli u teškim vremenima dok su se Turci i Mlečani borili za prevlast na ovom našem komadiću raja, roditelji su je ponekad morali skrivati da bi je zaštitili od neželjenih sudbina.Ona se zaljubila u momka iz sela, vojnika regrutiranog u mletačku vojsku koji se velikom hrabrošću isticao nad drugima. Kad ju je mladić zaprosio roditelji se usprotiviše što zbog njegovog siromašnog statusa, što zbog vojničkog života koji djevojci ne bi osigurao život dostojan plemkinje. Tugovala je Mihovila-Vila kako je roditelji nazvaše po svecu kojem je posvećena crkva a mještani po iznimnoj ljepoti i plemenitosti; ali roditelji nisu popuštali. Luka je odlazio i vraćao se iz bitki, svaki put nesretniji, što prolazeći pokraj njihovih dvora nije mogao sresti pogled lijepih, blagih, kestenjastih očiju. Jednoga dana, krajem se pronese priča da je djevojka netragom nestala. Ožalošćeni roditelji obećaše bogatu nagradu za bilo kakvu vijest o Vili ali sve je bilo uzaludno. Godine prolazile a oni pomriješe od tuge, prvo zgasnu majka a kasnije i otac. Crkvica ostade mještanima ovog kraja i evo, i dan danas nam služi na slavu božju.
Otac je u pismu poslao i novce za novo odijelo u kojem će putovati i i krojač iz luke pokazao se uzornim majstorom svoga posla. U njemu je izgledao starije i odraslije, ozbilljnije, dorastao izazovu pred sobom. Spuštajući se još jednom niz krševitu stazu, ovaj put polako i ne žureći, s vjernim magarcem koji je u sepetu nosio kofer napunjen odjećom i sitnicama koje bi mu mogle zatrebati u putu; upijao je još jednom pogledom maslenike i vinograde, stare smokve pored puta, kamene kuće i ljude što su mu mahali u prolazu i što su mu kratko i iskreno iskazivali želje za sretan put, skrećući potom pogled na pučinu koja će ga odvesti daleko, daleko…
U džepu je stiskao medaljon, jedino materijalno blago koje i nije bilo njegovo i koje je sada osjećao pod prstima kao nagon kojemu se nije mogao oduprijeti, da otkrije komu je pripadao i kamo će ga jednoga dana vratiti.
– Jednoga dana ipak ću se vratiti.
Sagne se i sa puta pokupi dva, tri kamenčića i stavi ih u džep do medaljona. Učinio je to nagonski, ne razmišljajući i odjednom mu bi toplo oko srca.
– Vratit ću se da vratim kamen kamenu.
Reče sigurnim glasom spuštajući se odlučno zavojitim putem do mora.