Roko Dobra
Anki
zlato tvoga glasa prosule su ptice
azurom okitiv tamni dio mene
a kada se prenem svenut će latice
na nedužnu cvijetu, cvast će uspomene
kojih mlačno sunce dušu moju grije
u dolini gdje se izbe plača grade
ne vraća se ništa što je bilo prije
i noć je lopuža jer mi perle krade
kakve li utjehe od brodovlja čežnje
opasanih rđom sred mrke pučine
ludost je zvat hridi da postanu nježne
a djetinjstva luke – carstva mjesečine
cilj je moje kobi: slijediti zov jeke
(i u ropstvu biti zvijezde mi daleke)