piše: Viktorija Banić
Želim ispričati legendu o orlu, ponosnoj ptici koja živi skoro koliko i čovjek. Kažu oko 70 godina! Oko četrdesete njegove preduge i elastične kandže, više ne mogu hvatati plijen. Dug i oštar kljun postane previše savijen, a stara i teška krila, zbog zbijenih pera, zapinju mu za grudi. Letenje postaje bolno i mukotrpno, gotovo nemoguće.
Preostaju mu dvije mogućnosti – prva, umrijeti, jer vremenom postane potpuno nesposoban na taj način dalje preživljavati, pa nestaje tihom smrću. Druga, potpuno se preobraziti. Prijeći svjesno put ponovnog bolnog rađanja dug 150 dana. Pri tom pobijediti sebe.
Ako se odluči za ovu drugu mogućnost, mora se, prije svega, odlučiti na vrijeme, tj. dok još može, odletjeti visoko u gnijezdo. Zatim, strpljivo, kljucati kljunom o kamen sve dok mu ne otpadne. Kad mu naraste novi kljun, njime potpuno iskljucati stare kandže. Sada već s novim kandžama, opet počinje kljucati, ovaj put zapravo čupati, svoja stara pera.
Kad agonija prođe i rane postanu tek ožiljci, polijeće letom novog rođenja i slobodan suvereno vlada nebom ostatak svog života.
Slično je i s čovjekom. S većinom, rekla bih. Nevažno jesu li to upravo četrdesete, stvar je individualna, jednostavno okvir … Razdoblja kada sve teže funkcioniraš i sve više posrćeš, postanu učestala. Gotovo stalno stanje. Ne iznalazeći rješenje, prije ili kasnije umorno ćeš spustiti pogled i s nevjericom ugledati svoje kandže, kljun, perje …
Mili Bože, kada sam se i u što pretvorio? Gdje sam bio ja u tom trenutku?
Čime sam bio okupiran da sam previdio sebe?
Baš kao i vladar plavetnila, nakon prvog iznenađenja, razmisliš i odmjeriš, podvučeš crtu i odlučiš …
Nije lako, slažem se. U prirodi je, mnogih, strah od promjena. Radije prihvaćanje, čak i onog koje ne zadovoljava, ali je poznato. Neki su živi i potpuni samo u visini, a drugi ne bi mijenjali predvidivost zemlje ispod sebe, pa koliko traje … Ostati lovac ili postati lovina …
Osim toga, „kljun“, „kandže“ i „perje“ bogatstvo su koje te određuje, razlikuje, istovremeno je upravo to čega se moraš lišiti. Uništiti do kraja. Dati prostora i vremena novom. Resetirati sebe bez ičije pomoći …
I da, kad jednom odlučiš, ne osvrći se i nemoj stati. Sjeti se, što prije počneš, prije će proći.
I ne pitaj se nikad je li nebo stvarno onako plavo i široko kao u tvojoj glavi, niti potječe li sjećanje na mirisnu, lelujavu slobodu zapravo od tvoje preduge nemoći na tlu …
U svakom slučaju, izbor je samo tvoj, nemoj žaliti. Nikad. Proživi kako si naumio.
Ne osuđujući one koji su izabrali drukčije.
Različiti smo. Baš takvi i trebamo biti da bi nas bilo i na zemlji i pod nebom. S pravom odabira. Za svakog od nas.
A ja? Sasvim mi je svejedno što će o ovoj legendi reći stručnjaci, poznavatelji ptica. Ona potvrđuje da smo i dalje neraskidivo vezani uz svijet oko sebe i da priroda ponavlja provjerene obrasce ponašanja kao i temeljne faze u životu. Pripisuje ih kao liječnik antibiotike širokog spektra. Često neovisno o pojedinom pacijentu. Kolateralna žrtva.
Osobno ipak više volim čistoću visine, te bezbrojne živote i mogućnosti koje vidim od gore. Svakako, s trajnim pravom da na zemlju nikad niti ne sletim.
Ma kako me krila ponekad zaboljela …