piše: Viktorija Banić
Kad sam bila dijete vrlo važnu ulogu u mom životu imalo je, čini mi se oduvijek, nebo. U najširem, najplavljem, najbajkovitijem, pa i najkišnijem kontekstu.
Moje prvo razmišljanje o nebu izgledalo je ovako – bila sam uvjerena, bez imalo sumnje, ma već vidjela u mislima, kako bi se, za početak, sve djevojčice ovog svijeta (samo djevojčice!) trebale popeti jedna drugoj na ramena.
Kako niti to ne bi bilo dovoljno visoko za dostizanje zamišljenog cilja, trebalo bi na njih dodati i jako puno stolaca, isto tako složenih jedan na drugi. Tek onda bi se, tko drugi nego ja, uspentrala gore visoko preko svih njih i ispružila prst da dotaknem nebo.
U tom najposebnijem trenutku nebo bi sigurno palo na nas. I uopće me nije plašila ta zadnja slika. Shvaćala sam to kao neminovno, uzrok-posljedica. Sve što je visoko kad diraš, padne. Kad si dijete ne razmišljaš o onome kasnije, kako izgleda nakon toga. Dovoljno mi je bilo zamišljati penjanje djevojčica i slaganja stolaca, da niti ne spominjem onaj sjajni trenutak koji traje cijelu vječnost, kad se ja popnem na posljednji stolac … Prije neba.
Svoje sljedeće „veliko“ razmišljanje o nebu dugujem odraslima koji razmišljaju kao odrasli, barem tako kažu, a objašnjavaju djeci. Bio je to moj prvi susret sa smrtnošću. Smrću poznate mi osobe. Rekli su mi da je ona sada „na nebu“ i nastavljali obavljati sve ono što se u takvom trenutku mora obaviti .
A ja? Ja sam znala da lažu. Kakva priča! Kako na nebu, pa ja sam ju vidjela? Leži malena u bijeloj haljini. I mama joj je jako tužna.
Zašto lažu, kako na nebu? Kasnije su mi malo nadopunili tu priču o nekom naknadnom odlasku, pa onda samo jednog njenog dijela, duše, rekli s u… Nespretno i nejasno djetetu, u svakom slučaju.
Prihvatila sam ja to. Kao i puno toga. Ipak sam dugo nakon toga naginjala glavu i gledala gore sumnjičavo. Pa koja gužva tamo gore mora biti? Nije to nebo baš toliko veliko. Od krova moje kuće, tamo do Biokova. Širina? Otprilike od početka do kraja naše ulice, koliko vidim …
I ne samo ograničen prostor. Brinula me i težina! Za Boga miloga, koliko onda njih ima gore? Igračkama sam vezala razrezanu vrećicu na leđa kao padobran i puštala ih s kauča, pokušavajući shvatiti koliko dugo može ostati u zraku. Na nebu. Nezahvalno su padali na zemlju, ostavljajući me u još većoj brizi … Kasnije su mi rekli da „oni“ gore imaju krila. To je išlo pomalo u korist rasterećenju neba od tolike težine iznad nas koji smo još uvijek ispod. Mada, kad se bolje razmisli, pa ne mogu baš stalno letjeti! Umorili bi se. Osim toga, kako išta obuku kad imaju ta nespretna krila? A kako se tek skidaju svaku večer prije spavanja?
Započetu priču o tome kako ne trebam tugovati zbog curice u bijeloj haljini, koja je bila povod ovih mojih razmišljanja, još su i nadopunili. Rekli su da ne budem tužna, da me ona uvijek vidi i gleda od gore. Užas! Pa ne želim da me itko uvijek gleda! Pa niti čuva! I kad se kupam? I kad me tata psuje jer sam opet nešto zabrljala?
Osim toga, zar samo to rade po cijele dane? Pa mi smo njima kao neka vječna predstava, ili što?! Zar nemaju pametnijeg posla? Neka se okrenu i čekaju kad jednom i mi dođemo k njima!
Vrijeme je prolazilo i ja ispod oblaka isto tako. Ukrala bih vremena i ležala besposleno. Satima ih promatrala. Čudila se kako se brzo kreću, mijenjaju, spajaju i rastaju!
Brzina relativna, kao i vrijeme. Teško kad čekaš, a grabi kad si sretan i napreduješ.
A onda sam posebno zavoljela teško, ljuto nebo, crno od obijesnih i mrkih oblaka na njemu. Posebno bahatih prije nenajavljene ljetne kiše. Divlje kao da je kraj svijeta i neočekivano kratke kao ljubav. I nikad tako intenzivni, ujedno umirujući miris. Posebna mješavina vruće, željne zemlje i razuzdanog, moćnog neba …
Grmi, sijeva, vjetar lomi, tutnji, podiže u zrak, razbaca sve oko sebe, smrači se. Baš kao i ja. Prođe, baš kao i kod mene … Oslobađalo me to oduvijek. Sjedila sam izložena i nestrpljivo čekala, a moja mama se uporno klela da će me ovaj put grom sigurno udariti ako konačno ne uđem u kuću…
I danas često pogledam prema nebu. Asocijacije? Ozonske rupe, zaprašuju li nas zaista razno-raznim otrovima namjerno „od gore“, imam li kišobran, jesu li zatvoreni prozori i poželim samo još jednu onu ljutu ljetnu kišu da me zaustavi i vrati na početak. Kao nekad.
S druge strane, sigurna sam da negdje neko dijete zamišljeno gleda u oblake i razmišlja o nebu, o onima gore i sebi ispod neba jer tako valjda mora biti da bi shvatili svoj hod po zemlji.
Sa ili bez kišobrana.