ONO, KAD TI JEDNOSTAVNO TREBA

piše: Martina Budimir
foto: Osijek.online
Dugo se već spreman napisati nešto, ali još uvijek se borim sa starim neprijateljem, Vremenom. Kad god mi se učini da sam ga uspjela savladati, vrlo brzo shvatim da se radi tek o dobivenoj bitci. Ratu, čini se, nema kraja.

Tako ova priča čeka od jedne subote, praznovjerni bi rekli, kobnoga 13. rujna ove godine da konačno bude zapisana.

Cijelo smo se ljeto spremali na naš prvi „pravi“ zajednički koncert omiljenog nam pjesnika i pjevača – Đorđa Balaševića.

Bilo je tu raznih emocija: ushićenje jer će konačno doći i taj tren, strah od mogućeg ponovnog otkazivanja koncerta jer koncert je na otvorenom, bojazan da će koncert biti repriza onog u Lisinskom jer naziv je isti, vjerojatno i program.

Sve su se strepnje djelomično i ostvarile. Koncert je doista bio upitan jer je na otvorenom, a kiša je baš tih dana još jednom odlučila pokazati koliko je vrsna u svome zanatu. Kupovale su se kabanice, neki su i odustali jer kiša je još nekoliko sati prije koncerta neumoljivo padala.

Alternativna lokacija za održavanje koncerta otpala je jer je u prodaju zbog velikog interesa pušteno dodatnih nekoliko tisuća karata, a kapacitet dvorane daleko je ispod toga, konačnoga broja. I bolje, jer Josip tada opet ne bi mogao ići jer živimo u civilizaciji u kojoj je još uvijek normalno zapaliti na koncertu u sportskoj dvorani.

Pojavile su se vijesti i o alternativnom datumu što je izazvalo opravdanu ljutnju nekih koji su odlučili doći čak iz Dubrovnika i imali zrakoplovne karte baš za taj prvotno određeni datum.

Kako to obično biva, ta mi je subota bila radna. Kriomice sam svaki odmor provjeravala ima li kakvih novih vijesti, hoće li biti koncerta ili ne. Nisam si htjela dozvoliti ono što se dogodilo nekima koji su došli na otkazani koncert u Našicama i bezglavo lutali gradom tražeći lokaciju koncerta kojega nije bilo jer vijest je sramežljivo objavljena tek u ponekim medijima i mnogi je nisu na vrijeme vidjeli.

Na koncu ipak krećemo na put za Osijek. Pri dolasku u Osijek, sjedimo u automobilu dok se pljusak bar malo ne smiri. Organizator nas zajedno sa skupinom ostalih osoba s invaliditetom i njihovom pratnjom odvodi do prostora Trga Svetog Trojstva gdje se „koncerat“ treba održati. Cijeli je trg, čak i nazivi kafića pripremljen za veliki događaj koji je ujedno i uvod u promotivne aktivnosti grada Osijeka u sklopu njegove kandidature za Europsku prijestolnicu kulture 2020. godine.

Premda se čini kao nemoguća misija, Josip tvrdoglavo inzistira na tome da stoji gotovo 4 sata u tzv. Family pitu s ostalim osobama s invaliditetom i s roditeljima s malom djecom. Razumijem ga jer ovaj je trenutak toliko dugo čekao da nije bilo smisla da ga provede na terasi kafića na drugom kraju trga i koncert promatra na video zidu.

„Pa, mangupi tamburama prepreče put“ naziv je i ovoga i onoga koncerta na kojem smo početkom godine bili u Lisinskom. Ista je i scenografija. Hoće li se ostvariti još jedna strepnja? Zar će stvarno opet biti isti program?!

Program je bio isti, ali potpuno drukčiji. Nadmašio je ovaj koncert čak i Kerempuh koji nam se do tada najviše usjekao u srce. Gotovo smo četiri sata pjevali, plakali i smijali se osjećajući još jednom nevjerojatnu katarzu. Konačno sam doživjela Balaševića na pravom koncertu s Josipom, muškarcem koji utjelovljava mnoge likove iz pjesama omiljenoga nam umjetnika. Opet nije pjevao „Josipovu pjesmu“, ali pjevao ju je samo za njega u Slavonskom Brodu premda ju je Josip čuo tek preko mobitela.

Nevjerojatna je bila energija ljudi oko nas. Bilo je tu onih koji su na koncertu po prvi put do veterana koji su od 1978. godine već 74. put odlučili doći „na Balaševića“. Svi smo disali jednako, pjevali iz sveg glasa nerijetko totalno promašivši tonalitet, ali nikako ne i film. Emocija se mogla rezati nožem.

Nemoguće je opisati osjećaje koje u čovjeku može izazvati glazba, stihovi. Rekla sam nedavno jednoj osobi da Balaševića ili razumiješ i voliš ili ne razumiješ i ne voliš. Vrlo jednostavna matematika i vrlo jednostavna metoda prepoznavanja srodnih duša. Bila je ta noć tako i noć susreta s mnogim dragim osobama od kojih ću cijeloga života pamtiti jedan, suze moje mlađe sestre koja je na Balaševićev koncert došla prvi put u životu. Bile su to suze radosnice.

I među desetak tisuća ljudi, našli smo se sasvim slučajno na samome kraju koncerta. I jedna je Josipa naglas nasred trga jednome Josipu otpjevala njegovu omiljenu pjesmu. Kad neće Balašević, onda će ona!

Poklopilo se sve, zvjezdano nebo iznad nas, razgaljeni dragi ljudi oko nas i doživljaj koncerta iz prvog reda. Još i sad nas prolaze trnci kada se sjetimo toga dana. Takvi nam dani djeluju kao doping koji nam daje snagu za savladavanje zamki i izazova koje donosi život, svakodnevica.

I upravo zato nije bilo šanse da ne odemo na još jedan koncert tu, u susjedstvu, u Slavonskom Brodu. Da, znamo da je to repriza Kerempuha od prije nekoliko godina. Da, znamo da ćemo vjerojatno sjediti razdvojeni. Da, znamo da …

Premda je pretpremijera knjige „Kalendar mog djetinjstva“ uz klavirsku pratnju maestra Aleksandra Dujina, održana u petak, 28. studenog, doista repriza one iz Kerempuha, nije nas se nimalo manje dojmila.

Reče mi prijateljica da je točno prije 4 godine bio onaj koncert na koji smo unatoč snijegu i zaleđenoj cesti putovale u Osijek. Zainteresirala me tom činjenicom pa sam ustanovila da je zaista prošlo toliko od tog i više od 5 godina od mog prvog odlaska na Balaševićev koncert.

Ustanovih vrlo brzo da sam u tih pet godina na njegovim koncertima bila već 6 puta, od čega su posljednja 3 u ovoj godini. Trebam li se zabrinuti? Hoću li i ja prijeći u kategoriju onih veterana, neki bi rekli fanatika, koji pohode koncerte Đorđa Balaševića kad god im se ukaže prilika? Vjerojatno hoću i nije me briga! Ja jednostavno trebam!