piše: Viktorija Banić
Priznajem, beznadno volim slova, pa kad već moram čekati, tješim se proučavanjem šarenila novinskog kioska. Nema te aplikacije, niti portala koji ima tako širok izbor slovnih informacija – tko komu, zašto i koliko, oženio, razveo, utajio, slagao, osumnjičio, priveo, ukinuo imunitet ili namjerava… Standardno.
Prebirući pogledom dođem i do „tete“ na kiosku. Nevjerojatno je što je ta žena u stanju obaviti! Osim prodaje svega onoga što smo naviknuli potražiti na kiosku, možeš uz njenu pomoć: platiti račune, uplatiti novac – primiti novac, popiti kavu, fotokopirati, u međuvremenu izraditi slike, kupiti obrok, dar „krivnje ili kajanja“u slučaju kašnjenja ili propuštene obljetnice, pa poslati paket, nabaviti kišobran uz sladoled, hajde i jedan mobitel i na kraju odabrati tekući deterdžent na šareno rublje. Za usluge čuvanja djece, vađenja krvi i šišanja, tek prikupljaju zahtjeve…
Pa dobro ljudi, ta jadna žena radno vrijeme provodi na pola metra četvorna u četiri veste zimi i najradije u potkošulji ljeti. I sve to vrijeme ne prestaje naplaćivati, kopirati, izdavati…, što god. I uglavnom nije loše volje. Palac gore!
Završim studiju o „teti“ i nastavim „čitati“ kiosk. Aha, knjige – beletristika, vaš vrt, dom, kućni ljubimac, san, zdravlje, što god već svatko od nas može imati… Ne mogu vjerovati, knjige s upadljivim naslovom „Kako odgojiti dječaka“ – plava i „Kako odgojiti djevojčicu“ – roza! Danas, kad smo zatrpani morem virtualnih informacija, „plavim“ telefonima, ljudskim dječjim i čijim sve ne pravima, udrugama, radionicama, svemirskim brodovima, ženama vlakovođama, deminerima, raznolikim obiteljima, pa transrodnim osobama…?
Mada potječem iz kraja gdje roditelji kćeri zovu „sine“, bez logičnog objašnjenja, odgajana sam ravnopravno i jednakovrijedno, odgajana da se borim, da se ne predajem, da budem samostalna i uporna. S druge strane sjećam se i one „crvene“ čokolade meni, a „plave“ bratu… I eto sad, milijun godina kasnije, ja opet gledam u „plavi“ i „rozi“ odgoj.
I dok sam tako mozgala o vrstama odgoja, naišla sam na sljedeću scenu – na odjelu s voćem trgovkinja, koja vrijedno radi za sitnu plaću, pomirljivo se sklanja od druge žene, kupca. Žene koja bijesni iz samo njoj znanog razloga. Kolicima za kupovinu, ali i kolicima u kojoj joj dijete spava u sjedećem položaju, nogica pruženih do poda, prepriječila je prolaz kupcima. Ne dopušta da itko prođe, pri tom urla da je ne diraju, zar ne vide da nešto radi i prijeti da će, u protivnom, gađati svom glavatom zeleni koju dohvati! Kupci se odmiču i preko ramena osluškuju. A trgovkinja s početka ovog opisa sliježe ramenima i kaže – Pokušala sam proći s narančama. Ne da! Muški dio promatrača samo podrugljivo frkće: – Žene!
I da, naiđoh prije par dana pored kozmetičkog štanda u jednom trgovačkom centru upravo u trenutku dok jedna mama rezervira termin profesionalne manikure za svoju djevojčicu „staru“ tek 7-8 godina! Nema veze, pričekat će koliko treba, kaže, zna da ima naručenih prije nje i dogovara unaprijed kakve naljepnice ili uzorke želi na noktima svoje princeze…
„Sad znam da ništa ne znam“, pomislim, kao i svaki roditelj koji se svakodnevno bori s nepoznanicama i nedoumicama u odgoju vlastite djece, pa prije spavanja sretan otpuhne jer je preživio još jedan dan. Ništa o vremenu u kojemu živim. Za roditeljstvo nema ni seminara, ni završnog ispita, a niti roditeljske škole s testovima i „vožnjom“. Učiš svaki dan, zajedno s djecom i ponavljaš – glavu gore, bori se za sebe, ravno naprijed, ne diraj druge, pomozi kad god možeš, budi čovjek, Čovjek. I onda stigneš do inkriminiranog kioska i ugledaš predodređeni odgoj za, pretpostavljam, 19,99 kn. Servirano!
A mene, priznam, ipak brinu sve te „male“ namrštene žene koje odgajamo danas obuvene u ružne, hladne i preskupe gumene čizme, poželjne tek radi istaknutog brand-a na njihovoj prednjoj strani. Pitam se kako će se sa životnim iznenađenjima nositi od rođenja naučene da vrijede samo lijepe i uljepšane?
Ja ostajem pri svome, neću i ne želim odgajati „djevojčicu“ i „dječaka“. Mojoj „djevojčici“ nije naštetilo što se igrala i autićima. Kad ju je jedna samoprozvana odgojna vertikala, još i ženskog roda, pitala zar ne misli da bi se kao curica trebala igrati drugačijim igračkama, odgovorila joj je: „Zar Vi ne vozite auto? Moja mama da“.
A za Božić je ovako pisala: „Dragi Djede, bila sam dobra i jaaako bih željela veliki žuti bager“. To joj nije smetalo da izvrsno pleše ili da se danas spretno našminka. Mome „dječaku“ nije naštetilo što je u vrtiću učio prišivati dugmad (zar muškarcima dugmad ne otpadaju?) ili što zajedno pospremamo po stanu. Pa i on tu živi, zar ne? To ne znači da nije dobar nogometaš i da ne voli robotiku.
Jer oni niti nisu „dječak“ i „djevojčica“. Oni su moja djeca, ravnopravna, samostalna, zdrava i sretna. Ja ne odgajam u bojama, ja odgajam i podižem ljude. I nadam se najboljem, unatoč podmuklom prikradanju, čini se, još jednog ratnog sjeverca.
Stoga, ignorirati ću uvrnute trendove i šarene knjige ljudi koji svijet vide crno-bijelo. Moja će se djeca znati suprotstaviti i nositi sa tim, kao i argumentirati, ako bude potrebno, da je život uglavnom siv.
I sigurna sam da neće biti jedini.