MIRISI PROŠLOSTI

piše: Nela Stipančić Radonić
Vrelina srpanjska pritišće sve jače na grudima i za mislima ljudskim sve teže se  u potragu upušta. Kao da je ovih dana tako umorna pa joj se skoro i ne ustaje iz kreveta.

Takvo se upravo ljeto zavuklo skupa sa mnom među ove male stambene kvadrate! Pa me uzalud sunce mami van, a ja se opirem, okrećem glavu, pravim se da ništa ne primjećujem i uporno sjedim za svojim stolom po cijeli dan, čitam ili pišem. Branim se od praznine.

Skrivam se od ljeta. U hladovini svojih sjećanja. Tako je ugodno sjediti pod njima i nikada se ne dići. Nogom od njih ne kročiti. Već se priljubiti što bliže jedno uz drugo.

Sjećanja i ja.

Odavno smo već postali stari znanci. Sada već živimo pomalo kao rodbina. A možda uskoro budemo još i bliže? Kao brat i sestra. Jer, ne samo mislima, već dugo hranim ih svakim danom svojim pjesmama i pričama. I ne ostavljam same nikada dugo, tek nakratko dok skoknem do dućana i evo me već natrag, sjedam s njima za stol i nastavljamo tamo gdje smo stali u priči.

Katkad malo zadrijemam ja, katkad oni pa se sretnemo negdje napol puta, u nekoj davnoj, davnoj prošlosti, tko bi ga znao otkud baš tamo? I kako to najednom? Sve je nekako prekriveno laganom izmaglicom ispred mojih polusklopljenih očiju i njih koje promatram iz daljine negdje daleko tamo u nekom gradu, vremenu, stoljeću…

Ima ih, mili moj Bože, cijela šuma nepregledna svakojakih likova, njihovih osmijeha, plača, dovikivanja …, putovanja, skrivanja i opet življenja. Stotine i stotine priča iz različitih života i vremena kao lastavice mi dolijeću pod balkon i nemam ih nikada vremena sve upoznati, već sliježem ramenima ili im samo mašem, tek toliko da znaju da sam još ovdje i da mogu svratiti kada god žele pod moj krov.

Tako sjedim i nikamo ne mičem. Zapravo, još malo. Jer, vrijeme puta se lagano primiče i stišće me sve jače u grlu.

Još jedno ljetovanje.

Trebalo bi ovo ljeto poći još dalje nego obično, barem koji kilometar …, vidjeti malo još nečeg novog ili ono što odavno nisam pa se zaželjele oči ponovnih susreta. I tako u preskakanju brda i rijeka odoše mi pogledi sa sjećanjima sve do jedne stare utvrde i tu mi oko stade. Neće nikamo dalje. Tvrdoglavo kao tovar. A ja niti malo bolja. Opet jako slični. Već rekoh na početku, kao brat i sestra. Iako se malo čudim i dvoumim prvih par sekundi, već sljedećih minuta ih slijedim i slušam njihovu priču pretvorena sva u uho! Doista! Kao opčinjena.

Slušam tako o proslavi tristote godišnjice Sinjske alke. Zapravo, to je prisjećanje na pobjedu Sinjana nad Osmanlijama. Samo, ova pobjeda je različita od onih vojnih pobjeda. Ovdje je, čini se, Gospa Sinjska bila glavni vojskovođa i to bez ikakvog oružja, onog petnaestog kolovoza tisuću sedamsto i petnaeste godine. Nije li ovo jedna od onih priča, koje se prenose s koljena na koljeno?

I miris prošlosti širi po živima.

Ali, ima tu još nešto što miriše po prošlosti, što privuče moje uši! Neki će se sjetiti, a neki možda i začuditi. Tridesetak godina prije te velike odlučujuće bitke, desila se najmasovnija seoba stanovništva iz Zapadne Bosne u Cetinsku krajinu. Potjerani strahom od Osmanlija napustiše svoja ognjšta pod vodstvom franjevaca iz samostana u Rami. A sa sobom ponesoše sliku Majke od milosti. Slika je naslikana krajem XVI ili poč. XVII st. i štovala se u Rami.

Danas je poznatija kao slika Gospe Sinjske. Jer, tamo je završilo njezino putovanje. A nakon ove velike pobjede Sinjana, okruniše je zlatnom krunom u znak zahvalnosti.

Eto, tako se ja po ovoj srpanjskoj vrelini mirisa davne prošlosti prisjetih. I ne samo to. Sjedoh i napisah pjesmu. U slučaju da me pitaju, kakve sad veze imam ja sa Sinjem, šutjet ću kao tovar. A pjesmu sam napisala dok sam zavaravala ovu ljetnu sparinu. (Tek kada sam završila s pisanjem pjesme, ostavila me na miru.)

Posljednja predstraža

Iznad prastarog ilirskog naselja Osini
prostrla se na uzvisini
varoš Cetina – ili Sinj sada
na koji prije tri stoljeća
silna vojska osmanlijska se namjeri
a on joj se hrabro usprotivi
kao posljednja predstraža
na putu prema Dalmaciji.

Dok Cetinskom krajinom odzvanjaše
sjećanje još bolno u ušima
na doba kada Sinj pade u ruke Osmanlija
početkom šesnaestog stoljeća
pa se učvrstiše tu na svom putu
iz Livna prema Splitu,
i Bosne prema moru
ali grad povrati svoju slobodu
i potjera već jednom tuđina preko granica.

Potom se nađe u rukama Mlečana
i vremenu nesigurnosti i hajdukovanja
dok ponovno ne stupiše Osmanlije
u Cetinsku krajinu
pa pustoše i pljačkaju sve uokolo
i stigoše petnaestog ljeta Gospodnjeg
čak ispred zidina Sinja
u nepreglednim kolonama poput mrava
njih sedamdeset i šest tisuća
protiv osamsto pedeset Sinjana pod vodstvom
providura Zorzija Balbije
koji ne pristade na predaju
pa se paša ukopa ispred kamene utvrde misleći
za samo šest dana pobjedu slaviti
makar izgubio vojsku cijelu.

Ali prevari se
jer opsada potraja dugo
i bez  uspjeha
sve do petnaestog dana kolovoza
kad se na dan Gospe Sinjske
rastjeraše tamni oblaci od konja
i ljudi na zemlji
pa zastava i šatora nesta nekim čudom,
samo zapaljena ljetina, ljestve,
koševi, snoplje i granate puste zjape
dok napadači utekoše nemilice
ili ostaše ležati pod golemim humkom.