NARODNA BORBA BUNJEVACA I ŠOKACA …drugi dio
piše: Ivan Tumbas
GODINA 1918.
U prvom razdoblju narodne borbe bio je bunjevačko-šokačkim Hrvatima na čelu kapetan Luka Sučić, u drugom biskup Ivan Antunović,a godina 1918. je izdigla za vođu Blaška Rajića,koji je najzaslužniji bunjevački Hrvat za naše oslobođenje od Mađarske.
Kada se za vrijeme svjetskoga rata po cijelom hrvatskom narodu razvio pokret za oslobođenje od Austro-Ugarske, tom se pokretu pridružio i subotički župnik Blaško Rajić.
On je vidio, da Bunjevcima i Šokcima nema opstanka pod Mađarima. On je neumorno širio svetojeronimske knjige među katoličkim Hrvatima i nastojao sačuvati od propasti ono malo narodne svijesti, što je Mađari u Bunjevcima nisu još bili posve zatrli, ali je vidio da mađarske škole i sve mađarske vlasti nemilice razaraju sve što je u bunjevačkim dušama ostalo hrvatsko.
I zato je Blaško Rajić, taj najveći Bunjevac najnovijega doba, poduzeo nadasve junačko djelo: osloboditi bunjevačko-šokačke Hrvate ispod mađarske vlasti i združiti tu hrvatsku granu s ostalim hrvatskim narodom.
Svjetski je rat u listopadu 1918. išao kraju. Svu su se hrvatski narodni prvaci okupljali u Zagrebu poradi oslobođenja Hrvata od Austro-Ugarske.
Tu se našao i Blaško Rajić kao predstavnik bačkih Hrvata. Kada je 29. listopada 1918. Hrvatski sabor svečanim načinom proglasio odcjepljenje Hrvatske od Austrije i Ugarske, bio je u hrvatskoj sabornici i Blaško Rajić. Sav oduševljen pohrlio je iza toga natrag u Suboticu, da ondje isto provede za Bačku, što je 29. listopada provedeno u Hrvatskoj.
Za desetak dana okupio je sve subotičke narodne prvake, te je 10. studenog 1918. na javnoj skupštini na kojoj se sakupilo oko 10 000 ljudi, Blaško Rajić proglasio odcjepljenje Bačke od Mađarske.
To je bio velik dan za nas bačke Hrvate. Ljudi se nisu bojali premda je još u gradu bilo mađarske vojske, a omladina bunjevačko-šokačkih Hrvata zanosila se sva svojim divnim oduševljenjem. U onom golemom oduševljenju nad proglašenjem slobode Bunjevaca i Šokaca donijeli su naši mladići veliku hrvatsku zastavu i razvili je. Gavro Čović koji je još bio u mađarskoj časničkoj uniformi pronio ju je kroz ulice Subotice, a svi su u povorci pošli za njim kličući novoj slobodi. I na očigled mađarskih vlasti i vojske izvješena je hrvatska zastava na tornju subotičke gradske vijećnice kao svečan znak hrvatske slobode sviju Bunnjevaca i Šokaca i njihova ujedinjenja s ostalim hrvatskim narodom.
BAJSKI TROKUT-DRUGA HRVATSKA ISTRA
Nije, nažalost, uspjelo da se oslobode svi bunjevačko-šokački Hrvati. Usprkos načela: samoodređenja naroda, koje je bilo postavljeno 1918., gotovo polovica Hrvata ostalo je u Mađarskoj. A najviše moramo žaliti što je jedan čisto naš, hrvatski kraj, tako zvani Bajski trokut, s više od 50 000 Hrvata, ostao i dalje pod Mađarskom.
Za taj Bajski trokut vodile su se poslije prevrata godine 1918. velike borbe. Bunjevački vođa Rajić i drugi prvaci bačkih Hrvata upirali su sve svoje sile, da i taj kraj oslobode ispod Mađarske vlasti. Išao je Rajić radi toga štoviše i u Pariz na mirovnu konferenciju, ali sve je ostalo bez uspjeha, krivnjom Nikole Pašića, koji je zastupao ovu današnju državu (Kraljevinu Jugoslaviju) na toj konferenciji. Tako smo mi bunjevačko-šokački Hrvati bili razdijeljeni na dvije strane, a cijeli je hrvatski narod tim izgubio jedan dragocjen svoj kraj.
Ne kaže se zato uzalud,da je Bajski trokut druga hrvatska Istra.
TEŠKOĆE U NOVOJ DRŽAVI
Život u novoj državi nije bio ni izdaleka onakav kakav je morao biti i kakav se očekivao, pa su nas tu dočekale nove borbe i nevolje.
Uspjesi i pobjeda obnovljene Bunjevačko-šokačke stranke na izborima godine 1920. i kasnije svjedočile su o svijesti Bunjevaca i Šokaca, a kad su narodni zastupnici te stranke glasovali protiv Vidovdanskog ustava, to se centralistima nije svidjelo, pa je nastalo zapostavljanje i proganjanje bunjevačko-šokačkih Hrvata, koje je pod diktaturom doseglo najveći zamah.
Subotica, treći hrvatski grad u državi (po broju u njemu živućih Hrvata) nije imao te sreće da mu bude prema njegovoj veličini i značenju posvećena briga i pažnja od onih, koji su tada državom upravljali. A to mi Bunjevci i Šokci i te kako teško osjećamo.
Jednako teško osjećamo i to,što su naši krajevi, nekada tako bogati, sada osiromašili, jer im nije općom gospodarskom politkom, omogućen razvoj i napredak.
To su sve razlozi velikoj potištenosti, koja je zavladala među ovdašnjim Hrvatima.
Dakako, sve to mađarski agitatori nastoje izrabiti u svoju korist govoreći, kako nam je gospodarski bolje bilo nekad pod Mađarskom. Jest, bilo je, ali su bile opće prilike u cijelom svijetu bolje nego danas. A bajski Hrvati, koji dolaze k nama, ni najmanje se ne hvale, da je kod njih onako, kako je nekad prije rata bilo.
Štoviše, oni bi i te kako rado htjeli k nama.
DRUGI PREPOROD
Za vrijeme šestosiječanske diktature od godine 1929. do 1935. sve je bilo zamrlo, da se kasnije opet probudi na novi život mnogo jači i bujniji.
Poslije izbora 5. svibnja 1935., koji su donijeli i kod nas Bunjevaca i Šokaca apsolutnu pobjedu hrvatske narodne misli, počeo je bujati novi život, pa godine 1935-1937 .nose biljeg novog narodnog i kulturnog preporoda bačkih Hrvata, koji je možda sasvim ravan onom prvom, Antunovićevom preporodu.
Još za vrijeme diktature, bunjevačko-šokački prvaci razmišljali su što bi trebalo učiniti da se narodni život, narodna prosvjeta i narodna svijest, među Bunjevcima i Šokcima, više razvije.
Konačno je osnovana godine 1924. Subotička Matica koja sad ima i svoju posebnu zgradu,te je od god.1936. stupila u usku vezu s Društvom sv. Jeronima. Iste je godine proslavljena na veličanstven način 250. godišnjica glavne seobe Bunjevaca u Bačku. Time je započela cijela jedna preporodna godina za nas Bunjevce i Šokce.
Tada je otvoren i Hrvatski seljački dom na salašima u Đjurđinu, uz velike svečanosti.
U isto vrijeme, dok su nailazile te svečanosti kao jasni dokazi nove preporođene svijesti bačkih Hrvata, stala se pojavljivati izdanja mnogih knjiga bunjevačko-šokačkih pisaca, a u časopisu “Klasje naše ravni” stvorili su hrvatski pisci u Bačkoj svoje glasilo, kojemu je duša profesor Ivan Malagurski, najveći kulturni radnik u tom drugom preporodu.
Taj je naš preporod zlatnim slovima upisao godinu 1936. u povijest bačkih Hrvata.
GODINA 1938.
U poratnoj Europi ni jedna godina nije donijela toliko bura, toliko oluje i teških trzavica, kao godina 1938.
Europska karta znatno je izmijenjena. Jedna europska država sasvim izbrisana, a druga vrlo okljaštrena. Samoodređenje naroda je opet na dnevnom redu. Ispravljaju se stare pogreške i stvaraju opet nove, a pri tom se zaboravlja, da će te nove pogreške izazvati nove otpore, nove bune, nove krize. Stare pogreške se popravljaju, jer krojači nove europske karte opet zaboravljaju, da se pravda ne može nazidati na zidove nepravde i da istina nikada ne može pobijediti ako se za njeno ostvarenje služimo lažima.
Kada se Europa 1938. u rujnu, bila sva uzdrmala, te je prijetila opasnost od novog svjetskog rata, javila se i Mađarska sa zahtjevom da joj se od Čeho-Slovačke vrate svi oni krajevi, koji su do god. 1918. bili pod njenom vlašću.
Računali su da će Slovaci, koji u zajedničkoj državi s Česima nisu kroz 20. godina mogli doći do svojih narodnih prava, objeručke dočekati svoje stare gospodare.
Ti nedavni događaji i nas bunjevačko-šokačke Hrvate sile na razmišljanje i oprez.
U ovim mutnim i teškim vremenima, gdje se pojavljuju nove struje, nove težnje i nove borbe u Europi, potrebno je više nego ikada obratiti punu pažnju Hrvatima s najistaknutije granice lijepe naše domovine, a to su bački Bunjevci i Šokci.
Neka ne budu ostavljeni po strani, neka ne budu sporedna briga u mnogim brigama koje tište hrvatski narod, nego neka budu srcu cijeloga hrvatskog naroda, što bliži i sastavni dio sviju težnji, kojima hrvatski narod želi sebi i svakomu svom narodnom dijelu, ostvariti jedinstvenu i što bolju budućnost.
PERIOD OSTVARIVANJA SVJESTI NACIONALNE PRIPADNOSTI
Vremaski period ostvarivanja svjesti dolaskom komunističkog režima, torture koja je vršena, konfiskacijom, agrarnim reformama, selektivno udaljavanje od vjere, centralizacijom u urbanu sredinu, Bunjevački i Šokački Hrvati stisnuti od svoje nacionalne pripadnosti vrše tiho zbližavanje te se organiziraju križarske skupine, a u kasnijem preriodu sedamdesetih godina prošloga vijeka, organiziraju se te taj priod nazivaju “Hrvatskim prolećem”.
U tom vremenu nacionalna svijest buja nagomilanim nezadovoljstvom, dok komunistički režim sankcioniše u korijenu sve takove skupine, organizacije koje su u tom periodu nazvane Hrvatskim, te u kratkom periodu izmijenjene, brisući nacionalno obilježje.
Bunjevački i Šokački Hrvati dočekavši prelazak iz komunističkog sistema u socijalistički, demokratski, organizirali su se u političku organizaciju DSHV-a te je taj period propraćen organiziranjem a vidljivi rezultati se ostvaruju izborom lokalnih, pokrajinskih i republičkih zastupnika.
Taj procvat kratko traje, te režim ubacuje zbunjenost narodu, smišljenom podvalom Bunjevačkog i Šokačkok zasebnog korpusa.
Uspjeli su sa Bunjevačkom opcijom dok Šokačkom ne, stvarajući nacionalnu zasebnu skupinu udaljavajući je od nacionalne pripadnosti, ta stvarajući tijela koja vrše odnarođivanje jednoga korpusa.
Te perfidne metode došle su do svih institucija, sve do obrazovanja, koje nameću mržnju stvarajući jedan geto.
U ovome vremenu, Bunjevački i Šokački Hrvati se organiziraju za izbor svog nacionalnog vijeća, gdje jedini biraju svoje predstavnike elektorskim izborom, i nikada neće pokleknuti za svojom nacionalnom pripadnošću.