tekst i foto: Nikša Smoje
Dragi moji svi od reda, a posebno pomorci!
Ispada nekako da sam ja jedan od rijetkih koji je dio svog pomorskog života sačuva i dokumentira s foto aparatom. Tek sada, nakon tolikih godina, to postaje divna uspomena.
Početkom lita 1978. godine vratija sam se iz vojske, gušta cilo lito – fala lipa kadrovicima, a onda je stiga poziv za nabrod.
Nacrtan se u kadrovsku Jadroslobodne, kad tamo naš Vjeko:
– Eeee Smoje, a di si? Triba nam hitno telegrafista, tribalo bi otić nabrod. Za desetak dana tribaš se ukrcat na Natka Nodila u Trogirskom škveru.
– A dobro, nema problema, spremno odgovorim.
– Znaš, to ti je malo stariji brod, napravljen je za velika mora, oceane, a sad je na liniji za Crveno more i Istočnu Afriku. Tako veliki brod, nećeš se izvaljat, ne’š čutit mora velika. Imaš komodnu kabinu…
– Odlično, još spremnije odgovorim, a u isto vrime promislim – A kurba kadrovska, jasno da mi je zaboravija kazat da brod Natko Nodilo nema klimu i da plovi po najvrućem moru svita, te da staje u porte s najvećim godišnjim prosjekom temperatura.
Ma nema veze, sve je to za ljude. Dana 22. rujna 1978. bija je petak, ukrca sam se u Trogirskom škveru na brod, šta bi službeno rekli, u svojstvu radio časnika. Sutra već za Rijeku, ma grad, luku, a ne ono šta teće put mora. Po dana na sidrištu, sprema se zalazak sunca, vadin foto-stroj Olimpus OM1 i padne par slika. Najprije brod u kasno poslijepodne – tek nakon par godina zaključim da se radi o brodu PHAROS kojeg je Jadroslobodna upravo tada kupovala, a onda neki manji s suncem …
Jedan brod, tri Nikše. Prvi, zapovjednik Nikša Storff, bokelj rodom iz Dobrote, a živija je u Rijeci, zatim moja malenkost – prvi brod kao telegrafista ilitiga marconista, te mornar iz Žrnovnice Nikša Barbarić. Ostali smo sve ove godine dobri&odlični. Sinoć sam skoknija do njega. Električar Andrija Rogošić… U radiostanici asistent radiotelegrafiste Naser Husić, kadet Jovanović i moja malenkost…
Trst. Hm, Trst je tih godina bija izlog bogatoga zapada za nas (tako se to tako govorilo) Jugoviće. Pun živosti, žurbe, jurnjave, butige pune tehničke robe… nema šta nema. Butige fotoopreme ka iz bajke, jedna od najjačih je bila u “galleria Fenice”. Grad pun auti, di ti svit uspije parkirat aute, nezamislivo jer se te 1978. godine u Splitu moglo bez problema parkirat na Rivu… Ostali smo u Trstu jedno osam dana. Natka Nodila su nakrcali vrećama s brašnom koje je Talijanska vlada (i narod) slala kao humanitarnu pomoć Somaliji. Ala gušta tih Tršćanskih dana, ruke u žep, šetaš naokolo i napadaš poznate iz Splita kako s rukama punih kesa trče maraton od butige do butige. Standa, Upim, Coin, i more onih manjih. Onda sidneš u kafić na “piazza Unita”, naručiš kapučino i uvatiš čeku. Tu svi poznati “kesonoše” moraju proći. Sad se sićan nekih mojih poznanika iz tog vrimena, ali neću vam otkrit imena… možda se neko i prepozna.
Dana 23. listopada 1978. godine, ponediljak u brodski dnevnim m/v Natko Nodilo upisano je: Prolazak Suez kanal u pravcu sjever-jug. Ulazak u kanal je u gradu Port Said, a izlazak u Crveno more je pored grada Suez. Plovimo u konvoju u jednom smjeru. Otprilike na pola puta u jezeru “Great Bitter Lake” konvoj se mimoilazi s onim iz pravca jug-sjever. Kanal je dug 164 kilometra, a put od Evrope do Indije se skrati za cca 7.000 kilometara.
Na Sinajskoj strani kanala čudni neki pješčani brežuljci. Nemaju baš nikakvu prirodnu logiku. Interesantni su fotografski, pa snimam. Pilot na brodu, Egipćanin, prati me i smješka se… Nastavi sam priču o njima.
Nakon Arapsko Izraelskog rata 1967. godine Izraelci su došli do samog kanala. Promet kanalom je tada zaustavljen. Nakon toga, Izraelci su godinama bagerima nasipali na pojedinim mjestima pješčane nanose, da Egipatska vojska ne bi mogla tenkovima izvest proboj i osloboditi područje kanala. Godine 1973. dolazi do novog rata u kojem Egipćani tenkovima pređu preko kanala, ma baš na tim nasutim mjestima. Jake pumpe su uronili u kanal i jednostavno u pijesku vodenim mlazovima napravili koridore, montirali pontonske mostove i tenkovima prešli na Sinajsku stranu kanala. Nekako ispod glasa, tiho mi je šapnuo – sve su im to Rusi osmislili i dali opremu.
Plovimo mi nekako dalje kroz kanal, nije mi ovo prvi prolazak (prvi je bija 1976 – ima fotografija), a nije ni zadnji. Da sada ne brojim, prošao sam ga u onih nekoliko godina navigacije jedno desetak puta. Ništa se bitnog nije promijenilo. Ništa bitno do danas.
Danas, današnji datum (kad ovo pišem) je četvrtak 06. kolovoza / augusta 2015. godine. Danas je pušten u promet Sueski kanal 2. Taj kanal dug 72 km, djelomično prati Sueski kanal.
Do 2023. godine kanalom se planira svakodnevni prolazak 97 brodova, a dosad je prolazilo 49. Proširenje omogućava promet u oba smjera, čime će se vrijeme prolaska brodova skraćuje s 18 na 11 sati. Novac, ah taj novac – proširenje je koštalo oko 8 milijardi US$, prihodi od prometa novim kanalom trebaju s 4,7 milijardi eura, po procjeni za 2015., porasti na optimističkih 11,7 milijardi u 2023. godini.
Prolazimo kanal kakvog (očito) više nema, te brodom “Natko Nodilo” ulazimo u Crveno more …