piše: Stjepan Poljaković
Svitu mili evo me opet. Vaš Periskop ima realan problem, od silne žege presušilo jezero inspiracije.
U danima kao ovi jedina ideja mi je kako ostati zdrav i čitavih živaca. Em je meni vruće, em izađeš li na cestu vidiš ljude koji se panično rashlađuju lepezama ili kukaju kako im je vruće.
Kako god, ipak nisam mogao ne primjetiti određenja događanja događaja ili naroda, kako tko uzme.
Prošla su dva datuma o kojima se svake godine toliko priča. Prvi je Dan domovinske zahvalnosti a drugi Sinjska alka.
Mediji su o svemu unaprijed pisali i sve se trebalo još samo dogoditi jer je sve već rečeno. Tako to obično biva kod nestrpljivih i nasrtljivih osoba, danima kao ose i obadovi jurcaju oko političara ili slavnih tražeći bilo kakav podatak od kojega bi mogli iskonstruirati događaj ili vijest.
Ta luda potreba da se baš sve medijski poprati stvorila je psihozu među ljudima. Jedni sve pokušavaju saznati a drugi pokušavaju sakriti dio privatnosti ili u medije smišljeno pustiti onaj dio koji njima odgovara, a vi koji to pratite izvolite razlučiti istinu.
Rekao sam sebi da ću pokušati pratiti događaje i da ću ih zapisivati a u stvari događa se toliko puno toga a tako malo realno važnoga. Nakrcani smo događajima i podatcima od kojih u mnogome nemamo neke koristi i koji kada prođu shvatimo da smo mogli i bez toga.
Bila parada u Zagrebu. Kažu, trijumf premijera,o našem trošku. Drugi dan isti premijer došao u Knin, poranio prije žege, odao počast dok se gro grlatih galamdžija još uvijek zagrijavao za večernji koncert i hrabro utekao prije podneva da izbjegne zvižduke.
Predsjednica svih građana Hrvatske opet je uspjela o našem trošku postrojiti sve povjesne i manje povjesne postrojbe, pa namjerno zakasniti jedno pola sata, tek toliko da se vidi koliko je važna i koliko ju ljudi vole. To što je pustila sve da se kuhaju a onda održala govor o tom kako se eto brine i misli na sve i stalo joj je do sudbine sviju, mi nekako ne pije vode. Da je njoj stvarno stalo, ne bi pustila tisuće ljudi da ju na +35 i kusur čekaju nego bi se potrudila doći na vrijeme i održati smisleni govor.
Obratite pažnju na sljedeće licemjerje. Današnja oporba tvrdi da predsjednica ima dovoljno ovlasti ali zapamtite, ako i kada dođu na vlast za njenoga mandata, neće proći puno vremena i čut će se ono što joj i današnji vlastodršci poručuju: -Nemate ovlasti!
Naš kancelar se kažu, razbolio, i to baš pred jubilarnu Alku u Sinju. Slutim da ga je oprao propuh, podmukli neprijatelj čije posljedice osjetiš tek drugi dan. Tako, dan ranije svima kažeš: – Vidimo se u Sinju a ujutro, zlo i naopako, tako te pokopča da se ne možeš pomaknuti a kamoli nakloniti onoj koja je pokrovitelj cijele fešte.
Sinjani su čujem jako gostoljubivi ljudi, imao sam prilike družiti se s jednom grupom na dočeku Pape u Zagrebu 1994-te. Ljudine su, krvi bi ti dali i nema što ne može ali imaju jednu manu. Ako te jednom označe kao nevoljenoga, ostade ti obilježen pa makar te prali svi povjesničari i antropolozi kroz desetljeća. Ako si u stih guslarske pjesme ušao kao negativac, badava ti da tri puta oslobodiš Sinj od Turaka, dok guslari ne promjene zapis ti si negativac i pomiri se s time.
Naš kancelar je to izgleda shvatio pa se onako bolestan nije ni potrudio put Sinja nego je salvama zvižduka i uvreda prepustio svoje ministre.
I sada, nećemo o tome koliko napora treba da se uvježba juriš na konju s kopljem u ruci i pogodi jako uski krug na nekoj sajli, to nije bitno. Nije bitno s koliko se pažnje čuvaju sve te prelijepe odore u kojima se pojavljuje na stazi, ni koliko vremena treba da se dogodi simbioza konja i jahača. Moj prijatelj mi je prije par godina pokušao objasniti kakav je to osjećaj iz publike pratiti trku, sve stane u treptaj oka, cijele godine treninga.
Ali nisu bitni ni svi oni koji su godinama pripremali i osmišljavali proslavu jubileja, ni oni koji su sve to platili.
Bitna je šačica namćora koji nisu u stanju suspregnuti svoj bijes ako ne zbog toga nevoljenog kancelara a onda barem zbog svih alkara, alkarskih momamka i gostiju koji su se skupili sa svih strane kugle zemaljske da proslave veličanstveni i slavlja vrijedan jubilej.
Toliko o svijesti tko si i što si.
U Egiptu je kažu stradao Tomislav Salopek. Od svega je najstrašnija spoznaja da se ništa sa sigurnošću ne zna. Ne tvrdim a to nitko i ne može tvrditi da je Tomislav mrtav, mada su svi već napisali ono...Počivao u miru Božjem. Obitelji je najteže, i iskreno, oni su najvažniji i koliko nam je iskreno stalo do sudbine Tomislava pokažimo tako da pomognemo obitelji, suosjećam s njima.
Naš kancelar je sazvao konferenciju za novinare da bi nas obavijestio kako ni o čemu pojma nema ali su stvari u sustavu kudikamo bolje nego prije 4-5 godina tako da svi sve rade i bez njega i nema potrebe da se on, za razliku od naše predsjednice, u to miješa.
Treba biti genije i sve organizirati tako da svi više znaju od tebe, svi primaju zvižduke umjesto tebe a ti se tu i tamo pojaviš pod uvjetom da nema onih koji će te iz zviždati.
Nikada nisam i neću podržavati vrijeđanje nekoga u javnom ili bilo kojem prostoru ali to je problem nečije nekulture. Ako si imao hrabrosti tražiti mandat onda brate budi toliko hrabar pa se suoči s rezultatima svoga rada. Predsjednica se preselila u Dalmaciju, valjda se ne boji zvižduka a i Zagreb je kažu i onako pust u kolovozu, sve se događa na i oko obale, pa eto zgode da se bude u žiži javnosti.
Kada se dogode tragedije poput Tomislavove, pojavljuju se mnoga pitanja, zašto i kako to?
Htjeli ne htjeli, mi smo u sred velikog rata između sila dobra i sila zla. Svaki rat ima kolateralne žrtve, na žalost, zalutalih metaka i nevinih žrtava je bilo i biti će ih. To treba imati na umu. Mi smo gotovo nemoćni, mi svojom voljom možemo odlučiti samo, želimo li služiti dobru ili zlu.
Nema neutralnog, ničijega, to je samo jedna varka i utočište za lijene.
Ako se ne boriš protiv zla ti zlu daješ prostor.
Ako šutiš dok budale galame ti budalama daješ prostor.
Ja svoj prostor iskoristih, oliko budalasto ili pametno prosudite sami.
Jedno vam glavom jamčim, bio sam iskren!