piše: Ivan Tumbas
Subotica/ Donošenjem zakona o pravima i zaštiti nacionalnih manjina, hrvatskoj je nacionalnoj manjini konačno priznat status manjine u Srbiji i samim tim i pravo na školovanje na maternjem jeziku.
Tako je školske 2002./2003. došlo do otvaranja prvih odjela na hrvatskom jeziku. Te godine je upisano u prvi razred 56 učenika u svega nekoliko škola u Subotici i okolici.
No, mora se priznati da je zamisao naišla na tihi otpor, pa su pojedinci u mješovitim sredinama počeli puštati glasine „pa zar ćemo se diliti“ bez obzira što se u sredinama s mađarskom ili drugom nacionalnom manjinom to događa već desetljećima. A pojedinci su govorili kako djeca neće moći nastaviti školovanje na srpskom jeziku, pa “i onako nemate srednje škole“ i slično.
Takve glasine u jednoj sredini gdje su ne tako davno očevi slani na ratišta, čine se prijetećim porukama, te se pokazuje mala zainteresiranost. Upošljavaju se učitelji drugih nacionalnosti koji predaju nastavu na hrvatskom nastavnom jeziku, te prenose krivu povijest djeci, a učiteljski kadar koji pripada našem pučanstvu zbog bojazni da će izgubiti posao ne upisuju svoju djecu u hrvatske odjele i samim tim potiču dalje tihi bojkot prema Hrvatskom nastavnom programu.
Ako se tome doda pasivnost i inertnost čelnika unutar političkog vrha hrvatskog korpusa koji utječu na bojkot u sjeni, te nepostojanje opće strategije razvoja školstva na hrvatskom jeziku, ne moramo se čuditi što dobivamo porazne rezultate pri upisu u hrvatske odjele.
Projekat o obrazovanju je trebao davno vidjeti svjetlo dana ali zadužene osobe su se namerno ili uputno skonile od projekta. Taj značajan projekat su vodili sad pokojna prof. Marija Grasl i prof. Josip Ivanović.
U sam prosvjetni kadar se ulaže malo srestava te se nameće teza o slabom stručnom kadru. Ne tražeći potporu i mišljenje obrazovnog kadra iz drugih gradova gdje žive Hrvati, na taj način stvara se jedna centralizacija obrazovnog kadra u Subotici što intelektualni kadar Hrvata iz drugih sredina ne podržava.
Nemoćni roditelji djece koja pohađaju nastavu na hrvatskom jeziku organiziraju se i formiraju udrugu „Naša djeca“, gdje se uključuje i jedan dio prosvjetnog kadra. Primjećuje se blagi pomak a pokazatelj su odjeli na hrvatskom jeziku i po hrvatskom programu u dvije srednje škole.
Naš puk je pomalo tvrdoglav i kad je najteže pokazuje svoju ustrajnost, vidjelo se to i proteklih godina. Djeca bez udžbenika uče kao da su u prošlom stoljeću a njihovi vršnjaci u srpskim odjelima ih zadirkuju. Na drugim mjestima se nemilo troši novac koji je namijenjen obrazovanju, što primećuje svaki roditelj koji je smogao smjelosti upisati dijete u neizgrađen projekat hrvatskog školstva. Sad na upit istih roditelje čije dijete je završilo osmogodišnju školu, bi li upisao sad opet svoje dijete na nastavni program hrvatskog jezika, svi odlučno kažu: -Ne! Odgovor je jasan.
Politička elita se sjeti „angažirati“ oko upisa djece u hrvatske odjele, u rujnu kad su svi roditelji već upisali svoju djecu na srpskom jeziku.
U proteklim godinama pojedinci su ukazivali na potrebu uvođenja hrvatskog programa u predškolske ustanove, a čelni ljudi nisu imali dovoljno sluha o potrebi zajednice ili su to vješto po nečijim uputama zaobilazili. Čelni ljudi krovne institucije Hrvata misle da će nešto postići sa vrtićem „Marija Petković“ gdje se iznimno dobro radi po programu Montessori ali pri upisu u hrvatske odjele slab je rezultat- pitajmo se zašto.
Lokalna vlast omogućuje pravo na školovanje na maternjem jeziku ali postavlja i uvjete o broju djece i plaši roditelje pri upisu prvaša sa racionalizacijom malih odjela. Udžbenici i danas nisu regulirani, što roditelje sputava pri upisa djece na hrvatski nastavni program. Naravno, netko je osmislio kako udaljiti pučanstvo pri upisu na nastavni dio te osmislio program izučavanje hrvatskog jezika. Dakako čitavi program je tako ispleten i nije čudno što sami članovi u vodstvu političkih partija Hrvata ne upisuju svoju djecu na hrvatski odjel, uz časne izuzetke
Sad se na sva zvona divani o Hrvatskom školskom centru gdje bi stručne osobe trebale napisati elaborat o spomenutom centru. Ili će to voditi „sposobne“ osobe iz miljea poslušnih faca političke elite? Kompetetnost i stručnost osoba se ne gleda već samo slijepa poslušnost prema pozicioniranim osobama u vodstvu političke partije.
Crkva želi pomoći te daje nedavno vraćenu našu imovinu zadužbinu biskupa Lajče Budanovića takozvani Mali Mešc u ulici Matije Gupca u koji još nije ušla u posjed. Stalno je problem kadar. Ako bi naši svećenici Isusovci došli pomoć našem napaćenom narodu, možda bi se i okrenulo štogod nabolje.
Uzdravlje