piše: Slavica Jurčić
Brodski Stupnik/ Nedavno je moj Dječak proslavio osamnaesti rođendan, pozvao svoje školske prijatelje i sa njima se malo zabavio.Srce i duša su mi se napunili toplinom kako to samo majčini mogu.Sretna sam što je on, moj prvi sin ili prvi po rođenju, imao toliko sreće u životu.
Moram krenuti od početka ili od onoga dana kada se rodio.
Za mene jedan od najsretnijih ili nesretnijih dana, prvi poljubac u čelo i prvi križić napravljen, moja tiha molitva nad njim ,sve mi se ovih dana vraća i u mislima zahvaljujem dragom Bogu da je sve iza nas.
To prvo jutro nakon poroda držeći svoga sina na rukama primjećujom da mu je čelo plavo i pitam sestru zašto.
Ona ga uzima i odnosi, ne znam kuda i gdje ali tek popodne jedna starija doktorica mi dolazi reći da je moj sin imao izljev krvi u mozak i prenešen je na pedijatriju .Zbunjena, umorna od poroda, govorim plačnim glasom da je moj sin na pedijatriji i da ga nisam danas poslije podne vidjela.
Tih dana ja, onako mlada, u svojoj glavi sebi postavljam stotinu pitanja.
–Hoću li se probuditi iz ove noćne more? Što će biti s mojim djetetom?
Sreća, nakon dvadeset dana, ultrazvuk mozga je u redu i mi, moj sinčić i ja izlazimo kući.
Naravno dobivamo upute kako se ponašati i na što trebamo paziti.
Na žalost, naša se strepnja nastavlja u njegovoj četvrtoj godini kada dobiva pravi EPI napad i završava u bolnici.
Pretrage pokazuju da je na mjestu izljeva krvi u mozak ostala cistica koja je poput plamička – ako ga ne gasiš nastat će požar.
Gasili smo ga devet godina teškom terapijom.
Naša životna škola se nastavlja. Moj Dječak je punoljetan. Visok je preko dva metra. Maturant je u Ekonomskoj školi, hvale ga, a i mi smo ponosni na njega.
Sreća je nama pokazala put dobra i provela nas stazama svojim.
Nekada smo se potepli i opet pridigli, otresli tešku prašinu sa svojih ruku i odjeće.
Nismo se predali očaju i bijedi. A neki su vidjeli da je naš primjer pozitivan i pohvalili su nas.
Jedna stara mudra hrvatska izreka kaže: “Dijete nije dragulj: učini ga draguljem ! “
Moji dragulji su me izgradili ,obogatili i dali mi ono nešto .Zato i pišem za HGB jer znam da ću tu dobiti potporu. Hvala vam dragi moji.
Vi ste, Ivo i Slavice, svoje dječake uistinu učinili draguljima. Osjetila sam to i doživjela u susretu s vama. I s vašim dječacima!