Iz naše arhive/ Objavljeno 02.01.2011.
piše: Emil Cipar
Ne znamo kako je Franjo sa svojom tamburom stigao u Berlin. Znam samo da je to bilo prije više od stotinu godina. Sigurno se tada nije puno pričalo o integraciji, ali razlozi za Franjin put iz Hrvatske u daleki Berlin, bili su isti kao danas. Ne znamo točno ni kako je Franjo putovao, niti nešto o njegovoj obitelji.
Ali pouzdano znamo da je Franjo Krznar sa svojom tamburom napisao i još uvijek piše povijest.
Puno je znanstvenika i pseudoznanstvenika pisalo o povijesti hrvatskog iseljeništva, ali niti jedan se nije dodirnuo Franje i njegove tambure. Valjda im je njegova tambura bila prebanalna. Oni su radije proučavali makroekonomske i makropolitičke uvjete.
Povijest Franje Krznara i njegove tambure ispričat će vam Hrvatski glas Berlin. Možda vas ipak bude zanimala.
Ovih dana je u uredništvo Hrvatskog glasa Berlin od Tambouraschen Chor Welebit e. V. stigla poruka sljedećeg sadržaja:
Dragi prijatelji,
zahvaljujemo vam na poslanim notama i pismu u prilogu …u kojemu ste ispravno opisali osjećaje svakog prijatelja tambure.
Isto tako zahvaljujemo vam na izvrsnim kontaktima koje ste nam omogućili.
O mojoj osobi: Moj otac je bio član Tambouraschen Chor Wellebit i pobrinuo se je da i ja od svoje 12. godine dobijem glazbenu poduku od tadašnjeg voditelja orkestra. Sa 15 godina smio sam svirati s njima, a od 16. godine postao sam redovni član orkestra. Bilo je to 1958. godine.
Već tada su mi se jako svidjele lijepe melodije iz Hrvatske. Od brača sam prešao na čelo, a već otprilike deset godina sviram bas.
Voditelj orkestra sam 30 godina. Pošto nas je uvijek bilo sve manje …otvorili smo se i za druge, srodne instrumente …mandoline, mandole i gitare. Pri tome nismo zaboravili naše početke i izvodimo kao i 108 godina do sada, hrvatske narodne pjesme.
Molim vas proslijedite naše hvala gospodinu Damiru Butkoviću i maestru Mihaelu Feriću. Dođe li netko od njih u Berlin, veselio bi nas jako susret s njima.
Povijest našeg orkestra možete vidjeti iz priloga.
Puno pozdrava
Vaš Horst Budde
A povijest orkestra iz priloga zvuči nevjerovatno:
„Tambouraschen Chor Wellebit 1902“ je berlinski tamburaški orkestar, koji je osnovan 1. veljače 1902. od Hrvata Franje Krznara i od Eduarda i Franza Beinlicha.
Naziv Welebit je nastao iz njemačkog izgovora gorja Velebit u Dalmaciji u kojemu je rođen Franjo Krznar. U roku od jedne godine orkestar je brojio 12 članova. Instrumenti su nabavljeni u Zagrebu. Već tada je Welebit davao koncerte.
Orkestar je postao poznat, jer je bio jedan od prvih interpretatora glazbe u Funkstunde des Rundfunk Berlin. Welebit je svirao na otvorenju Funkausstellung 1925. U Berlinu. U Berlinu je tada djelovalo šest tamburaških orkestara. Sve je to završilo sa početkom drugoga svjetskog rata 1939.
Poslije rata na ruševinama Berlina rastao je novi grad, a zajedno s njim pojavio se ponovo Welebit. Gradnjom zida 1961. orkestar je, kao i grad bio podjeljen, ali i ta poteškoća je prebrođena…
Tako piše u prilogu kojega nam je poslao Horst Budde voditelj orkestra Welebit. Prilog je dug i krcat podacima, pa ga nećemo u cijelosti navoditi ovdje.
Stigao je ipak u posljednji čas da bi mogao ući u antologiju hrvatske tamburaške glazbe. Maestro Mihael Ferić upravo završava višegodišnji rad na Tamburaškom brevijaru, pa je ovaj dragocjeni podatak ipak našao svoje mjesto u povijesti.
Ako vas zanima tko su Damir Butković i Mihael Ferić, kojima se Horst Budde zahvaljuje na kolegijalnoj podršci …rado ću vam reći:
Damir Butković je voditelj Tamburaškog orkestra Brod u Slavonskom Brodu. Orkestar broji preko 120 članova i nema problema s pomladkom.
Mihael Ferić je doajen hrvatske tamburaške glazbe jedan od dirigenata čuvene Šokačke rapsodije, koja se godinama tradicionalno izvodi u dvorani Vatroslav Lisinski u Zagrebu. Pedagog i poznavatelj narodnog melosa, koji je odgojio generacije vrsnih tamburaša i učitelja tamburaške glazbe.
Obojica su pomogli odmah kolegama u Berlinu i obojica žele upoznati taj jedinstveni orkestar sa tako dugom i neobičnom tradicijom.
Priča o Franji, Franzu Krznaru i njegovoj tamburi mogla bi ovdje završiti, ali ja se nadam da njen drugi dio tek sada počinje, ali nije napisan. Mogli bi ga početi pisati 20 tisuća Hrvata, koji danas žive u Berlinu.
Kako već rekosmo …postoji obostrana velika želja da se tamburica iz Like, nakon 108 godina sretne sa svojom sestrom iz Slavonije.
Mislimo da bi radost susreta razveselila mnoge …ne samo prijatelje tamburaške glazbe.
Poštovani gospodine Cipar
Mogli bi Hrvati učiniti nešto i još i više uz pisanje glasa tamburice samo kada ne bi mnogi sjedili poslije posla na kauču ili otomanu te pili hladno pivo ili vino i neprekidno vikali kako za drugo nemaju volje ni vremena.
Ili što drugi kažeju na sve to
LP