O MOSTOVIMA, BAŠTINI I SUŽIVOTU

Prema jugu, do Boke kotorske…

tekst i foto: Marijana Šundov

Split, 13. srpnja 2023. – koliko smo puta to doživjeli – želiš vidjeti drage ljude, planiraš putovanja, sve  poduzmeš i  nekako se ne dogodi – nije pravo vrijeme, nešto iskrsne izvan tvojih mogućnosti i od planova se ništa ne ostvari.

A, onda neočekivano sve se posloži, samo treba prihvatiti ponuđenu priliku. Vjerujem da svatko od nas ima takvo iskustvo.

Suprug i ja smo niz godina, a uvijek kada smo bili u posjetu Dubrovniku, govorili kako želimo otići u susjednu Crnu Goru. Ima tamo toliko lijepih mjesta za vidjeti, a posebna želja nam je bila posjetiti Boku kotorsku – „zaljev hrvatskih svetaca“ i tamošnji biser grad Kotor.

Kotorska biskupija dala je katoličkoj Crkvi sv. Leopolda Bogdana Mandića, bl. Graciju  iz Mula, bl. Ozanu, te Božju službenicu Anu Mariju Marović  utemeljiteljicu Družbe zadovoljštine Srca Isusova i Srca Marijina u Veneciji.

Planirali smo putovanje iz godine u godinu, ali uvijek je nešto poremetilo planove. I onda je suprugu uslijedio poziv za sudjelovanjem na 15. državnom skupu profesora u Dubrovniku i u sklopu događaja organiziran je za sudionike izlet u Boku kotorsku i susret s tamošnjom hrvatskom zajednicom.

“Četiri se stvari ne mogu vratiti: izgovorena riječ, izbačena strijela, protekli život i propuštena prilika” – kaže arapska poslovica. Imajući to na umu, a prihvaćajući od srca ukazane prilike: sudjelovanja na skupu, boravka u predivnom Dubrovniku i izleta u Boku kotorsku uputili smo se nas dvoje iz Splita auto-cestom prema Dubrovniku.

Radovala sam se vožnji Pelješkim mostom svečano otvorenim prošle godine. Svi mostovi su posebni jer spajaju obale i povezuju ljude. Mostovi uvijek traže velike građevinske vještine i sredstva. Ovaj Pelješki most ipak je nekako posebniji. Mogli bi ga zvati „most zvan čežnja“ jer ideja o gradnji mosta se pojavila krajem 90-tih, poslije Domovinskog rata – jer teritorij Hrvatske je bio presječen „neumskim koridorom“ državnim teritorijem susjedne Bosne i Hercegovine.

Mogli bi ga zvati i, kako su ga u tisku već opisali, „mostom europske solidarnosti“ jer teško bi Hrvatska sama uspjela platiti 520 milijuna eura, koliko je koštao. Prostor Hrvatske je naravno teritorij Europske unije pa je većim dijelom most financiran europskim sredstvima.

Mogli bi ga zvati i građevinskim čudom, ispod njega je more dubine 27 metara, nalazi se u zoni seizmičke aktivnosti, vjetrove da i ne spominjem, a most je trebao biti toliko visok da ispod njega mogu ploviti kruzeri. One političke trzavice unutar nas samih i sa susjednom Bosnom i Hercegovinom neću ni spominjati. I sve je to, kada već pišem o mostovima, s zadovoljstvom ću napisati „premošteno“.

Zastajemo na uređenom odmorištu Komarna prije prolaska mostom. Puše lagani jugo, bijeli most sa svojim predivnim lukovima dug 2400 metara ispružio se ispred nas u svoj svojoj veličanstvenosti i ljepoti. Nije narušio ljepotu krajolika nego ju je čak obogatio.

Suprug sudionik Domovinskog rata od čega jednim dijelom i na Južnom bojištu, što je i tema predstojećeg skupa na kojem će on imati predavanje, posebno je ganut. Kaže kako mu se same od sebe vraćaju slike iz rata i suboraca koji su tu poginuli ili ranjeni – za obranu predivnog, hrvatskog juga sada i fizički spojenog s ostatkom Hrvatske i to jednim ovakvim veličanstvenim mostom – i više od mosta – simbolom.

Tihi smo u automobilu, svatko sa svojim mislima. Ja promišljam o lijepim krajevima koje namjeravamo posjetiti i o kojima sam čitala, o gradovima koje nisam nikad posjetila, a koje su s puno truda gradili i Hrvati, sada manjinsko stanovništvo u njima. Pomislim kako nam treba što više mostova, ali ne samo građevinskih čuda nego ljudi poput mostova koji grade prijateljske veze među narodima. I treba nam nade i vjere u sebe. Toliko smo toga prošli u svojoj povijesti, koliki su narodi nestali, a evo nas i dalje postojimo kroz stoljeća, a naša baština pomaže objasniti priču o nama. Indentitet se stvara i iz prošlosti, i iz sadašnjosti, kako čovjeka tako i naroda.

Boka kotorska – evo nas konačno – ljepota zaljeva oblikovanog u ledenom dobu potapljanjem korita nekadašnje rijeke je dirljiva. Plovimo brodom i s jedne i druge strane izmjenjuju se krajolici, obronci nekad dramatično divlji, nekad zeleni, u daljini i plavi, divlja ljepota planina Lovćena i Orjena, a na uskom pojasu obale crvenilo krovova kuća i bjelina zidova.  Krajolik je kako to uvijek biva odredio život ljudi koji su to sagradili dom. Moćne gotovo neprohodne planine i danas gotovo onemogućuju veze sa zaleđem, a more znači život. I ljudi se okreću moru.

Samo ime zaljeva potječe od latinskog naziva „bocca“ usta ili otvor, a drugi dio imena zaljeva posudio je najveći grad Kotor, čije je ime pak izvedeno od latinskog imena grada Decadaron odnosno Catarum.

Prvi povjesno zabilježeni stanovnici ovog područja bili su Iliri i to njihovo pleme Pirusti. Susjed im je bila rimska država u to doba republika u usponu, koja se širi i želi pokoriti sve narode oko sebe. Na udaru im je ilirska država koju je stvorio ujedinivši ilirska plemena kralj Agron. Predaja kaže kako je Agrona otrovala vinom njegova supruga Teuta kada se vratio s ratišta. Teuta, koju su Rimljani prozvali „ne bez razloga“ gusarskom kraljicom, je vladala prostranim ilirskim kraljevstvom koje se prostralo od lijeve obale Neretve do grčkog Epira obuhvaćajući sve otoke izuzev Visa. Teuta se borila s Rimljanina. Na kraju se morala povući u utvrđeni grad Rizon (sadašnji Risan). Kako bi izbjegla zarobljavanje Teuta se bacila s visoke stijene. Na padinama Orjena iznad Risna nalazi se Teutina pećina s izvorom Sopot. Sopot se pojavljuje dva puta godišnje, a po predaji nastao je od Teutinih suza koje je prolila nad svojim narodom i kraljevstvom.

Sa svojim dramatičnim, divljim, ali prekrasnim i jedinstvenim krajolikom sačekao nas je Kotor, biser zaljeva. Smješten u podnožju opjevane planine Lovćen Kotor ima dugu i bogatu povijest koja je oblikovala njegov izgled. Prvo što vidim nakon iskrcaja s broda je moćna planina koja se uzdiže nad gradom. Kao dijete rođeno u gradu okruženom planinama, Kotor me osvaja na prvi pogled jer volim planine.

Drugo što vidim su zidovi, tvrđave i kule kao usječeni na obronke planine, dugi su 4,5 kilometra, na nekim mjestima široki i do 10 metara te različite visine. Ovi su obrambeni zidovi zapravio dio obrambenog sustava Republike Venecije koja je dugo vladala ovim prostorima. Zidovi su građeni za obranu od nadiruće osmanske sile, s kojom se Republika svetog Marka borila stotinama godina. Bili su to ratovi dva svijeta, dvije religije, dvije civilizacije i tako mogu redom nizati. Padom Carigrada 1453. nova šahovska ploča je postavljena, a Venecija i Osmansko Carstvo bore se za prevlast nad Sredozemljem. U sukob su uvučeni svi narodi s ovih prostora pa tako i hrvatski.

Ove zidine su na UNESCO-ovom popisu zaštićene kulturne baštine. U stari grad Kotor ulazilo se kroz troja vrata Sjeverna, Južna i Morska. Ulazimo u grad kroz Morska vrata koja su dobila ime jer je more nekada dopiralo do njih. Kao i druga vrata građena u srednjem vijeku debelih su zidova, a u zidu, sa desne strane je uklesan kameni reljef Bogorodice i djeteta, zatim lik svetog Tripuna, zaštitnika grada koji u rukama drži maketu Kotora i lik svetog Bernarda.

Odmah ispod reljefa, nalazi se mala šupljina, koja je nekada služila kao kutija u koju su se anonimno ubacivali prijedlozi što u gradu treba poboljšati. Kao novinara oduševljava me ovaj kameni spomenik o uvažavanju mišljenja građana stoljećima prije izuma „odnosa s javnošću“. Prolaskom kroz vrata dočekuju nas popločane ulice, kamene palače od kojih se ističe ona Providurova, tu su i kula sa satom i kula gradske straže, Napoleonovo kazalište i stup srama – ukratko dočekuje nas gotovo srednjovjekovni glavni gradski trg moćnog imena Trg oružja.

Svaki grad ima mjesto susreta građana, mjesto gdje su se objavljivali proglasi, gdje se  odvijaju manifestacije – u Kotoru je to bio Trg oružja. Kako mu i ime kaže nekada je to bilo mjesto gdje se popravljalo oružje, ne samo popravljalo nego i čuvalo jer na trgu se nalazi i zgrada nekadašnjeg Arsenala. Isto arhitektonsko tkanje je grada, ulica, građevina, trgova – gdje god je krilati lav Venecije širio krila i koje sam susretala na jadranskoj obali. I da ne znam povijest Kotora mogla bih je iščitati iz ulica, njihovih naziva, građevina … ovdje je nekad i to dugo vladala Venecija. I ne samo Venecija ovdje je susret mnogih kultura i naroda.  Po nalogu mletačkog providura Grimaldija izgrađena je kula sa satom, a sat stoljećima, kažu nam ljubazni domaćini, otkucaje točno vrijeme.

Dok je ljudi mjerit će se vrijeme, stara je narodna mudrost, a isto tako u ljudskom društvu znat će se što je ispravno i što ne. Ispod kule sa satom nalazi se stub srama. Osoba koja bi prekšila zakone i običaje bila bi zavezana za stub srama da svi znaju s kim imaju posla.

Naišli smo na fontanu (česmu) znakovitog imena Karampana, izgrađenu u stilu baroka, i to u XVII. Stoljeću, a sačuvanu u izvornom obliku i funkciji. Nekada je to bio jedini izvor pitke vode u gradu. Naravno gdje je voda tu se ljudi okupljaju, a  posebno žene.Tako da je Karampana bilo mjesto gdje su se doznavale vijesti, gdje se ogovaralo, prepričavalo, ukratko – ćakulalo…

Ljubazni domaćini pokazuju nam svoj grad s ljubavlju, previše je toga za vidjeti, a vremena malo. Obećavam sebi da ćemo se vratiti. Posjet Kotoru završavamo, kako je i red u veličanstvenoj katedrali svetog Tripuna, zaštitnika grada. Izgrađena je u 12. stoljeću na mjestu ranije crkve porušene u potresu. I katedrala priča o povijesti grada. U IX. stoljeću kotorski građanin Andrea Saracenis bio je zaslužan za podizanje ove ranije crkve i donošenje moći svetog Tripuna.  Godine 1840. otkrivena je grobnica Andrea Saracenisa i njegove supruge s izvornim natpisom iz IX. stoljeća. Gradnja sadašnje katedrale je započela 1124. godine. Katedrala kroz stoljeća slično kao i druge drevne građevine mijenja svoj izgled. Sada je to ljepotica sa dva zvonika, a pogled nam privlači natpis u kamenu na samom ulazu: „ Na uspomenu prvog hrvatskog kralja Tomislava 925. -1925. Hrvati grada Kotora“.

Ne treba ništa drugo reći. Hrvatski puk stoljećima radi i živi na ovom prostoru, u ovom gradu. Najpoznatije udruženja bokeljskih Hrvata prvobitno osnovano kao cehovsko koje se održalo do danas, povezano s morem koje život, znači je Bokeljska mornarica.

Prema zapisima Bokeljska mornarica je 809.godine dočekala posmrtne ostatke svetog Tripuna kolom. Bokeljski Hrvati čuvaju i danas tu tradiciju – „kolo svetog Tripuna“ i to ne samo u Kotoru nego i u drugim gradovima gdje žive. Prema nekim podacima u Boki kotorskoj živi oko 5 tisuća bokeljskih Hrvata, a u Hrvatskoj sada već šesta i sedma generacija, njih više od 10 tisuća. Kolo je inače lančani ples, koji simbolizira život na moru, a izvode ga članovi bratovštine. Kolo se izvodi ne samo na blagdan svetog Tripuna nego i drugih  svetaca zaštitnika gradova u kojima postoje bratovštine Bokeljske mornarice. Kolo se izvodilo na svečanosti dolaska sarkofaga s tijelom sv. Leopolda Mandića u Zagreb 2016. godine i Rijeku 2017. godine, a izvodi se i za tradicionalni bal Bokeljske noći. Ovakva okupljanja bokeljskih Hrvata održavaju tradiciju živom.

Narodna baština se ne smije prepustiti zaboravu, ona nosi poruku kako smo nekada živjeli, ali i gdje pripadamo. Bogata kulturna baština Boke kotorske koja se nalazi u susjednoj Republici Crnoj Gori je velikim dijelom doprinos hrvatskog naroda.

Kao dijete odraslo u višenacionalnoj sredini mogu posvjedočiti kako je takvo društvo posebno bogato jer je mješavina civilizacija, običaja i kultura. Slično kao sada u Boki kotorskoj u mom rodnom gradu nije bilo baš puno Hrvata. Sada, poslije zadnjeg rata, ima ih još manje. Ipak ima ih još uvijek. Vjerujem da će ih i dalje i još više biti. Jer, bez hrvatskog naroda, ali i svakog drugog koji tu živi, to više neće biti isti grad.

Moje djetinjstvo je bilo ispunjeno igrom i druženjima, divnim prijateljstvima od kojih neka još traju. Ne treba se bojati drugih samo treba sebe i ono svoje ljudsko prepoznati u njima. Osmijeh izaziva osmijeh. To je recept za suživot i opstanak.

I na kraju, ovaj dugački tekst, a Boka kotorska to zaslužuje, završavam stihovima:

Jedne će se noći lude / zapalit u nama vatre,
čudit će se moje vale, kako zanos budi ljude!
Srce jednom mora planut / za sav život, za sve dane,
mora nekad poslije tuge / vjetar nosit naše lađe.
Zasjat ce palaci, antike tarace, / ćakulat ce šjore, cije Gracijane.
Svi oriđinali i sve karampane / hodit će na feštu za nas Kotorane!
Ali kada nakon slavlja / opet dođu noći duge / divne, plave, moje vale / znat ce tješit svoje ljude!