Piše: Katarina Pavlović
Imati tebe, znači, imati sve…
Ako netko zna kako napraviti osobu vrijednu poštovanja, onda si to ti. Niti jedna literatura ne može naučiti čovjeka kako da odgaja.
Pa ipak si ti uspio, i bez toga.
Radio si greške, baš kao i mama. No uvijek želio najbolje. A kada želiš i voliš, sve uspije.
Uz mnogo truda. Vjerojatno nesvjesno, prirodno, stvorio si od nas, svoje djece, one koji se znaju izboriti. Aktivne, sposobne ljude.
Još mnogo toga me čeka, ni sama ne znam, niti želim znati, koliko čega i kada. Jedino znam, bit ću spremna.
I to samo jer sam uz tvoju pomoć naučila kako. Zbog tebe ja govorim „glasno“ kada sam u pravu. I polako učim kada je najbolje prešutjeti.
Takvu školu ne može platiti niti jedan novac ovoga svijeta. Tko mi može platiti da naučim prepoznavati loše ljude? Tko me može naučiti kada me lažu?
Život je ispred mene. Znam da ću se boriti i spremna sam svakodnevno doživjeti razočarenja, a i dalje hodati uspravno. Jer ne bojim se problema, niti života. A ne bojim se jer si me ti tako odgajao.
Sve je rješivo, treba samo malo volje, truda i rada.
Pronađi ono što voliš i budi najbolji u tome. Što više jedan otac može poželjeti svojoj djeci? I ne sam o poželjeti, nego i omogućiti. Pa ako ne ide na lakši, a onda na najteži mogući način. Ali nikada odustajanje.
I vjeruj mi kada kažem da nije uvijek bilo jednostavno slijediti svoje snove. Niti je bilo lako boriti se za ideje koje mali broj ljudi razumije.
Zato ti hvala što si moj tata. Što zbog tebe ja postajem i ostajem dobra osoba. Netko spreman pomoći sebi i drugima.
Hvala ti jer si rođen sa svrhom. Nečim što rijetko tko otkrije. Ti svoju znaš. Život si posvetio onome što najviše voliš.
Sada znam da sam i ja na svom putu. Ispravnom.
Zato sretan ti dan kada si rođen.
Jer baš tada, rodilo se nešto posebno.