Kuda ide ovaj kršćanski svijet?
Tekst: Josip Mayer
Skoro svakog dana događaju se različite veće ili manje katastrofe, a da smo često puta nemoćni pitajući se kako ih otkloniti.
Njemačka kancelarka Angela Merkel kćerka je evangeličkog pastora pa nije ni čudno što se ona svojim velikim srcem brine za ljude, želeći spasiti izbjeglički svijet od propasti. Nije ni slučajno što imamo i papu Franju!
Ratova je sve više i više i to je zabrinjavajuće. Njemačka ne može spasiti cijeli svijet. Mnogo toga vrti se oko jedne jedine stvari, a to su novac i financije. Njemačke su se vlasti, za razliku od hrvatskih, uspjele dogovoriti s crkvenim poglavarima da im se svećenici pod svaku cijenu ne miješaju u politiku.
Nijemci se sve češće ispisuju iz Crkve. Ima i Hrvata, pogotovo mladih generacija koji se zbog plaćanja crkvenog poreza i drugih razloga ispisuju iz Crkve. Podsjetimo se i raznih pedofilskih afera. Neki ne žele da im se djeca krste nakon rođenja, već žele da im djeca o svome krštenju sama odluče. Nažalost, mnogi to ne učine nikada niti ih itko može više na to nagovoriti, ako oni to sami neće. Brojke su zastrašujuće. Govori se o 30,5 posto ili oko 26 milijuna ljudi.
Često puta su i vjenčanja u pitanju jer se navodno, bez obaveze lakše živi s partnerom na crno. Ne moramo se ni čuditi da nam se u kršćanstvu događa ovo što nam se događa. Neki će reći da je to moderno. Ja osobno mislim da je vrijeme za promjene i djelovanje. Možemo se i upitati ima li još uopće lijeka.
Riječ je o pravom odmetništvu od vjere iako će neki reći: „Krist da, Crkva ne!“ ostajući negdje po strani crkvenih zbivanja. U praksi to s vremenom ipak bude i prekid svakog osobnog bogoštovlja.
O tome se već dugo govori, piše i opominje. Nedavno se govorilo na SWR TV programu za Baden-Württemberg, kako se crkve u Europi preuređuju u razne radionice, stanove, radnje, kafiće…Netko je spomenuo i džamije te kojekakve druge društvene ili gospodarske uporabne objekte.
Dok su se sugovornici u Baden – Würtembergu izjasnili da katoličke crkve ne bi pretvarali u džamije, imali smo priliku vidjeti mnoge razočarane vjernike, pogotovo starije osobe sa suzama u očima. Supruga me upitala jesam li i sam razočaran. Naravno da jesam.
Gledajući i slušajući starije njemačke vjernike na TV-u kako su s pravom razočarani, sjetio sam se kako su teško u siromaštvu i neimaštini poslije drugog svjetskog rata živjeli, otkidali od usta svoje obitelji i djece, štedjeli na hrani i odjeći da bi mogli u svojim selima i gradovima graditi crkve.
Danas se crkvena imanja skupo prodaju, a crkve se pretvaraju u polucrkve, poludvorane za neke druge namjene, svrhe i okupljanja. Zašto volimo često reći žmireći pred stvarnošću da je vjernika sve manje i manje? Mi radije govorimo da se crkve moderniziraju i prilagođavaju vjernicima.
Sve nas to naravno vodi drugačijem razmišljanju i djelovanju. Vratiti povjerenje vjernika jedna je od zadaća Crkve.
Tko je u stvari Crkva? To smo opet svi mi zajedno.
Stoga su biskupije i drugi crkveni poglavari, koje su najviše pogođene valom napuštanja Crkve, odlučile poduzeti korake koji bi vratili izgubljeno povjerenje vjernicima.
Kako i na koji način vratiti povjerenje mladima da više posjećuju crkve, ali i grobove svojih roditelja, djedova i pradjedova?
Da će to biti teška zadaća, svjesni su i najodgovorniji ljudi u Katoličkoj crkvi. Limburški biskup Manfred Grothe kazao je kako Crkva u svakodnevnom životu vjernika igra sve manju ulogu te da se kod mnogih vjernika gubi osjećaj pripadnosti Crkvi.
Ono što me u Hrvatskoj zabrinjava jest pitanje zašto pojedini svećenici, umjesto da se brinu kako napuniti crkve mladima vjerničkim naraštajima, izravno propagiraju politiku i dijele često nerazumljive savjete vjernicima.
Smatram da se Crkva ima pravo očitovati na državnu politiku, ali ne i davati savjete i upute vjernicima kako i koga birati na izborima.
To je stvarno nedopustivo!
Dobro bi bilo ponekad se ugledati na Nijemce i ono što je dobro poprimiti, a iz pogrješaka izvlačiti pouke.