RASPAŠOJ

Sven Adam Ewin … Zmijski car, izdanje 2015.

(Dvojici, meni osobito dragih pjesnika:
Dobriši i Sergeju, s ljubavlju)

Ti sjediš u vlaku. A ja sjedim prijeko.
Ja uporno gledam tvoje tijelo skladno.
– Dobro veče, miss! – gle, ja bih ti rek’o.
– Dobro veče! – ti bi… uzvratila hladno.

Oborene vjeđe. Urez dekoltea.
Kovrča na vratu (tako neizbježna!).
Noge prekrižene. Culpa, culpa mea!
Chanel 5 u zraku… Tvoja koža nježna.

Na koljena padam. (Tako slatka sva si!)
Dižem oči k tebi prekrasnoj u plavom:
– Čežnjo moje biti, ti ne slutiš da si
Svoju svjetlost lila mojom davnom javom!

Koga ja to želim, kurvu ili vilu?
Ipak… ono prvo, a što da ti krijem.
Pa ako si nekom sjedila u krilu
Ja ne pitam, dušo, na koljenu čijem.

Ti se malo nećkaš. (Imaš preporuke!)
Ne zanima mene historija tvoja!
Pusti, čiji zubi! Pusti, čije ruke!
Samo sjedi dušo, na koljena moja!

Ne žali za bivšim. To ne služi ničem.
Svaka ljubav prošla tek je suha brojka!
Daj mi usne, grudi, da fijuknem bičem
Pa da njište konji… Pa da juri trojka!

A na kraju puta, na izlazak spremni,
Kad naš vagon bude na peronu prist’o,
Zbogom zlatokosi, dobacit ćeš meni.
Do svidanja, draga, ja ću tebi isto.

Tako ćemo, dušo, kad nas prođe nagon,
Bez imalo strasti, bez riječi, bez slova
Nosit’ svoja srca kao prazan vagon
U maglama mraznim, blizu Astapova.

Možda me se sjetiš (dok te korzet muči),
Dok nabrekloj dojci raskopčavaš puce,
A ja tebe možda u kavanskoj tuči,
Kada finski nož mi zarinu u srce.

Ako te se sjetim kao lake žene,
Oh, reci mi, draga, prije no ću pasti:
Od ljubavi svete, čiste, uzvišene,
Je li bio slađi… onaj časak strasti?

A ti ćeš mi reći, bio si sa damom,
U trenutku strasnom – sve je bilo čisto,
Jer dok tijela naša gorjela su plamom,
Ljubio si drugu. I ja drugog, isto.