A kad će stići obećani boljitak? I gdje?
piše: Ivan Tumbas/
Subotica/Život nam kratko traje. Mi, prolaznici ovoga vremena, koji živimo tu na balkanskom raskrižju, nijemo promatramo zbivanja oko nas i nitko se ne upita dokle žmireći promatrati i očekivati blagostanje, obilje?!
Obećanja boljitka života se čuje samo u predizbornim kampanjama kako bi političari mobilizirali i pridobili birače za vlastite ciljeve. A nakon „predstave“ kada se spusti zavjesa život se nastavlja ustaljenim tokom obmanjivanjem pučanstva.
U današnje vrijeme sve vrednote čovjeka su pogažene, prekrivene crnim prekrivačem pod kojeg ne dopire svjetlo. Moderna tehnologija je jednostavno postala dio našega života. Osmišljena je da ljudima olakša život i pomogne u mnogim stvarima. Život uz tehnologiju je lakši i ugodniji, samim time i bezbrižniji sa jedne strane, ali mnogi su naučili ne raditi a lijepo živjeti, izrabljujući druge.
Dokad će čovjek ovog vremena moći da izdrži pogaženo dostojanstvo, nemoral, iskrivljene vrijednosti? Nitko ne spominje u ovoj krizi rad i zasluženu naknadu za taj rad. To je zabranjena tema.
Jedan američki novinar je dao svoje viđenje situacije u našoj zemlji:
„Zemlja Srbija je fenomen. Ima predsjednika koji ne zna engleski i kralja koji ne zna srpski!
Ima na Balkanu jedna zemlja koja se graniči sama sa sobom.
Gdje žive najljepše žene, a natalitet opada.
Gdje nezaposleni najviše rade.
Gdje na najplodnijoj zemlji žive ljudi koji gladuju.
Gdje vlakovi kasne po redu vožnje.
Gdje svi igraju nogomet a pobjeđuju u vaterpolu, košarci, rukometu ili odbojci.
Gdje svi žure na posao a niko ne stiže na vrijeme.
Gdje osmosatno rad…no vrijeme traje dvanaest sati.
Gdje obitelj živi iz jedne plaće, a troši duplo više.
Gdje mladi završavaju studije, a upošljavaju se sa srednjoškolskom svjedodžbom.
Gdje je zdrastvo besplatno a liječenje skupo.
Gdje su novinari slobodni da napišu štogod im se naredi.
Gdje je svjetska kriza dobila državljanstvo.
Gdje su javne nabave tajne, a državne tajne javne.
Gdje se ratovi nikad nezavršavaju.
Gdje se povijest ponavlja svaki dan.
Gdje su najbogatiji ljudi oni koji nikad nisu radili.
Gdje je strana valuta uzeta za domaću.
Gdje ljudi slave slavu, a psuju Boga.
Gdje pametne zbog nerazumijevanja proglašavaju luđacima, a luđake sposobnima.
Gdje nepismeni pišu povijest.
Gdje su zakoni nezakoniti, a anarhija normalno stanje.
Gdje vlast prezire građane kao neženjene svjedoke.
Gdje se živi od budućnosti jer na sadašnjost nemaju pravo.
Gdje se svako svakome smješka a niko nikome ne želi dobro.
Gdje sudski postupci traju duže od života.
Gdje su samo poplave način navodnjavanja zemljišta.
Gdje prizivaju diktatora a demokratiju smatraju porezom na budale.
Gdje misle da će zemlja više napredovati ako što više nazaduju.
Gdje nisi normalan ako ne poludiš.
Gdje živiš samo da bi umro, gdje je vrijeme beskonačno a vlast besmrtna.“
Gdje mladi do podneva spavaju, a sjede za računalom do jutra.
Gdje političar Rasim Ljajić svakoj političkoj opciji na vlasti odgovara.
Gdje je priznata bunjevačka nacionalna manjina bez svoje matične domovine.
Gdje se vazdušarina plaća a vazduh zatrovan.
Gdje se većinski nacionalizam poštuje, a manjinski satanizira.
Gdje se zamlja prodaje strancima bez odluke skupštine.
Gdje je mlijeko jeftinije od vode.
Gdje se tvornice lako zatvaraju a nikako grade.
Gdje banke niču kao pečurke poslije kiše a novca nigdje.
Gdje ljudi odnosno parovi vode kućne ljubimce a ne svoju djecu.
Gdje vrijedi „obećanje ludom radovanje“.
I tako u nedogled gdje, gdje, gdje, gdje…
Upitajmo se kad će obećani boljitak stići i opet gdje?