piše: Slavica Jurčić
Travnik u Bosni i Hercegovini, sedamdesetih. Lijepa Brođanka upoznaje mladog studenta iz Alžira.
Nazvat ću ju Ana. Mladić je Ali.
Ali i Ana su se upoznali preko zajedničkih prijatelja. On je dobro poznavao naš jezik jer je godinama studirao u bivšoj Jugoslaviji.
Ana je došla u posjetu svojoj rođaki, i …zaljubila se! Nije gledala na boju kože i na vjeru.
U ono doba njoj je bilo teško, udaljena od svojih roditelja i sestara, patila je za svoim domom .
Ali joj je došao kao melem, oni koji ju poznaju kažu da je procvala.
Mladi Alžirac nije dugo mogao ostati u Travniku, vratio se u Alžir i tamo nastavio svoj život. Bez Ane.
Obećao joj je da će se vratiti ali njegova obitelj je za njega imala druge planove …
Ana rađa vanbračnu djevojčicu imenom Sara. Bilo joj je teško. Njeni nisu znali da je u nevolji a i stid ju je bilo da im javi.
Vrijeme je odmicalo, Ali se nije vraćao.
Srećom, Anina rođaka sretne Alijevog prijatelja i otkrije mu lijepu vijest.
Kada Ali to sazna, mudro počne glumiti da je bolestan. Roditelji se zabrinu za njega, majka ga tetoši i kao svaka majka ispituje o problemima.
Na njegovu sreću majka mu daje svoj blagoslov a na kraju i otac pristane da Ali ode po svoju Anu i Saru.
Ana je eto ipak dočekala svog Alija i oprostila mu za svu onu neizvesnost. Otputovala je u novi svijet i u Alžiru osnovala svoju obitelj.
Pričala je ona kako su ju lijepo dočekali i slavili njen i Sarin dolazak. Dobila je na poklon kuću, mnogo nakita, sluge …
Ali j, naime, bio iz bogate obitelji i svoju karijeru je gradio u vojsci.
Sjećam se jednog susreta s Anom. Tada je imala pedesetak godina. Nosila je najljepšu haljinu koju sam u životu vidjela. Bila je, kako se ono kaže, “u svili i kadifi “.
Mi smo ju pitali o životu u Alžiru i obitelji.
Nije ona puno pričala ali jedna je njena rečenica mi se usjekla u pamćenje .
-Ovdje je sloboda -s tugom je rekla Ana.
Ana je umrla prije par godina. Njena djeca su se rasula po svijetu ali uspomena na nju još je živa.