piše: Viktorija Banić
Subotnje prijepodne. Pod tramvaja išaran kapima prve prave jesenske kiše pobjegle sa sklopljenih kišobrana. One veće i teže kapi nalaze svoj put do lokvica od mokrih cipela i u njima presijecaju zarobljenu i zaboravljenu prašinu proteklog ljeta.
Umirujuće ritmično ljuljanje i zastajkivanje između dva stajanja. Zrak zasićen i gust, mokar. Ispunjen zvukovima mobitela, prometa i ponekim riječima istrgnutim iz konteksta više ili manje smislenog razgovora nepoznatih suputnika.
Čitave životne priče ispisane na licima, mladim, naboranim, umornim, sjetnim, veselim sa sjajnim očima, zabrinutim, mrkim…Ne moraju mi reći, iščitavam otprilike, a dijelove koji mi nedostaju dodam, zamislim.
Preko puta mene sjedi punašna, starija žena. Hlače nejasnog oblika, neodređene boje, zatežu na sve strane, a opet izgledaju čudno prevelike. Tenisice iskrivljene i prljave toliko da niti uz svu maštu ne mogu dokučiti kako su nekada izgledale. Sportska majica sa nečitljivih natpisom, rekla bih kratkih rukava, viri ispod vrata, zatim vesta, najbolje ju opisati kao „zakopčano – raskopčano“ i povrh svega zimska jakna od onih koje izgledaju tako, da čak i nakon temeljitog pranja razlike ne bi bilo, jer je masno i prljavo postalo njeno trajno stanje.
Lice je, iznad te platnene zbrke, kao i ostatak pojave teško opisati u jednoj rečenici. Sitne oči duboko usađene, žmirkaju na svijet oko sebe. Nos se čudno nadvio prema nemirnim ustima i cijelo lice izgleda kao nadošlo tijesto u zdjeli koje probodeš prstom do dna posude, pa još jednom, još jednom… Kose nema. Barem se ne vidi, niti jedan pramen. Glava pokrivena sivom vunenom kapom navučenom sve do trepavica, tj. do mjesta gdje se valjda kriju na tim stisnutim očima.
Govori nešto samo njoj razumljivo, prst gura u nos, onda ruku briše o onu sivu kapu, kao popravljajući je, da sve bude na svom mjestu, pa ispočetka. Na trenutke postaje agresivna, upada u razgovor onih koji se nalaze oko nje. Ovi se trude da ju ignoriraju, gledaju pored nje, kroz nju. U očima im se nazire nelagoda dok nastoje održati privid nesmetanog razgovora. Ona zastane, ušuti, vrati prste u nos, vrati na kapu i tako nebrojeno puta.
I nije ona sama, nije jedina takva. Sve je više onih. Posebno sada kada zahladi. Njih koji se sklupčani na neudobnom sjedalu voze nepoznat broj „krugova“ istom linijom, bježeći od kiše, stvarnosti, često obavijeni blaženim učinkom jeftinog alkohola još od protekle večeri. U pozi za koju je nevjerojatno i zamisliti da je ljudsko biće može zauzeti na tako majušnom prostoru i ostati nepomično, sve dok vozaču ne dosadi prigovaranje putnika i ne uputi neželjenog stanara da siđe, govoreći mu da će sve biti dobro, da mora kući i da ne može više spavati u tramvaju…
Čini mi se da nikad nije bilo toliko prljavih, izgubljenih i zbunjenih ljudi po ulicama, stubištima, stanicama, javnom prijevozu. Kad mi pogled pronađe njihov, ne sudim niti zaključujem i kao brzi vlak protutnji mi glavom sve što imam i jesam. Sve ono bez čega bih mogla biti.
Ne mogu se ne upitati postoje li dvije stvarnosti ili je zbilja moguće da jedna može imati toliko lica? Taj isti grad i dan gledan mojim i njihovim očima je potpuno drugačiji.
Živimo tako, jedni i drugi pod ovim istim nebeskim svodom, moj ponedjeljak je i njihov. Brojem izražen – isti, a tako različit… Vrijeme koje curi kroz pukotine uvijek prekratkog dana neizbježno donosi promjene. Neke iščekujemo, veselimo im se, slavimo ih i obilježavamo godišnje. Druge se privuku i ostanu kao neželjeno dijete u puritanskoj obitelji, koja vremenom nauči živjeti potpuno ga previdjevši. Kao dijete koje stisne oči da se sakrije. A davno smo odrasli.
Svijet je nemoguće promijeniti, znam. Postojat će sa mnom ili bez mene, ovakav svakakav. Znam, isto tako, da je način života rezultat osobnog izbora, uglavnom, kao i da se nitko nema pravo miješati u tuđi.
Ipak, ne mogu da se ne zapitam, barem ponekad, je li to stvarno tako ili je u pitanju samo utjeha da lakše zaključim dan?
Već čujem, reći će mnogi – Što se tu može promijeniti? Ili – Nisam ja pozvan da mijenjam!
Ali ja sam sigurna, kada pogled susretne pogled, barem u krajičku duše, pojavit će se u svakome od nas iskrica sumnje, mrvica grižnje savjesti, zahvalnost, što god…
I to je nešto. Zar ne?